I Banjaluka može imati svoju Metelkovu kao Ljubljana, evo kako!

VijestiKomentari isključeni za I Banjaluka može imati svoju Metelkovu kao Ljubljana, evo kako!

Mnogi javni objekti u Banjaluci su u lošem stanju. Ali treba istaći da i Banjaluka može imati svoju Metelkovu, i to čak ide na ruku inicijativi da Banjaluka aplicira za evropsku prestonicu kulture 2024, bitna je samo volja da se nešto uradi po tom pitanju.

Helsinški parlament građana Banjaluka javnosti je predstavio Publikaciju “(O)Živimo javne prostore” u kojoj su analizirani javni prostori u ovom gradu, načini kako se oni mogu koristiti, a navedeni su i pozitivni primjeri iz regije i svijeta kada su javni prostori u pitanju.

Dragana Dardić  iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluka i urednica Publikacije kaže da je u Banjaluci nejasna i haotična situacija kada su javni prostori u pitanju, ali bi se situacija sa uvođenjem registra svih gradskih nepokretnosti situacija trebala značajno popraviti.

Naime, ona objašnjava da je negdje krajem 2016. godine pri Gradskoj upravi Banjaluke počeo sa radom novi Odsjek za evidenciju i upravljanje nepokretnom imovinom Grada Banjaluka, čiji je osnovni zadatak pravljenje registra svih nepokretnosti kojima raspolaže Grad.

„Od rata naovamo, mi zapravo nismo ni znali kojim sve javnim fizičkim dobrima Grad raspolaže i sa ovim registrom bi se to trebalo promijeniti. Trebali bismo imati tačan uvid u to koliko stanova, zgrada, poslovnih prostora, zemljišta, trgova, parkova, itd. je u svojini Grada. Kako su na prezentaciji rekli predstavnici ovog Odsjeka Čedomir Raković i Goran Bundalo, ovaj model registracije javnih nepokretnosti je preuzet od Hrvatske, a ovi su ga preuzeli od Amerike, i, kako su kazali, pokazao se kao dobar i uspješan“, rekla je za BUKU Dragana Dardić  iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluka.

Dragana kaže da se u posljednje vrijeme sve više koristi termin javno ili zajedničko dobro, koji generalno znači nešto korisno za čovjeka, nešto što ima upotrebnu vrijednost.

“Dobra se, na osnovu svojih fizičkih svojstava, dijele na materijalna dobra, kao što su kuće, zgrade, parkovi, i na nematerijalna dobra kao što su npr. informacije. Razlikuju se i prirodna dobra, dakle ona koja su nastala prirodnim procesima i društvena dobra, nastala radom čovjeka. Postoji podjela i na uključiva dobra, kada je nemoguće ograničiti pristup korisnicima, kao što je npr. riblji fond, i isključiva dobra, kao što su kuća ili zgrada. Postoji podjela i na privatna dobra, u takva bi na primjer spadao vaš automobil i javna dobra, kao što je javni prevoz”, objašnjava Dragana.
Ona kaže da postoji dosta interpretacija pojma “javno dobro”, a oni su se  u Publikaciji “(O)živimo javne prostore” fokusirali na materijalna, fizička dobra u vlasništvu lokalne zajednice, ali su se, donekle, dotakli i pitanja vojne imovine, čiji status u BiH još nije riješen.

“Prema podacima koje smo dobili od Odjeljenja za lokalni ekonomski razvoj i strateško planiranje u  okviru kojeg djeluje i Odsjek za evidenciju i upravljanje nepokretnom imovinom Grada Banjaluka, u registar gradskih nepokretnosti, do 18. avgusta 2017. god., unijeti su podaci za: 378 stanova, od kojih su 348 u kategoriji neotkupljenih stanova, deset su zamjenski, a 20 ih je namijenjeno za socijalne potrebe; 300 poslovnih prostora, od kojih je 150 namijenjeno za potrebe Grada, a 150 za prodaju ili zakup; 545 garaža; 12 poslovnih zona i 3 poslovna objekta”, objašnjava Dragana.

Od ostalih objekata, u registar su unijeti podaci i za 12 društvenih domova, 7 javnih skloništa, 26 kancelarija mjesnih zajednica i jednu ambulantu, koji su u vlasništvu Grada. Popisane su i 3253 zemljišne lokacije (građevinsko, poljoprivredno i šumsko zemljište), kao i 2 parka, 5 trgova, 60 parkirališta, 10 mostova, 8 fontana, 9 dječijih igrališta i jedan heliodrom. U registar su, do 18.avgusta, pohranjeni podaci i za 31 zatvoreni i 13 otvorenih sportskih objekata, 22 vrtića i jedan vjerski objekat u gradskom vlasništvu. Vrijednost do sada popisane imovine procijenjena je na više od 450 miliona maraka.

Mjesna zajednica Centar1, jedan od gradskih prostora. Nekadašnji restoran “Master”

MNOGI OBJEKTI U LOŠEM STANJU

Dragana Dardić kaže da za većinu ovih objekata oni ne znaju u kakvom su stanju, ali su kroz rad na ovoj Publikaciji ispitali i slikali nekoliko nepokretnosti koje se nalaze u širem centru grada i većina njih je u vrlo lošem stanju, godinama se ne održavaju i propadaju.

Primjera radi, jedno od javnih skloništa “Simo Matavulj” prokišnjava, vlaga u skloništu je evidentna, a ventilacioni uređaji ne ubacuju dovoljnu količinu vazduha u podrumske prostorije.

“Jedno od najveći javnih skloništa, ono u centru grada, poznatije kao Građa je u još gorem stanju, tamo je vlaga zahvatila skoro sve zidove, a ventilacija uopšte ne radi. U nekadašnju diskoteku ‘Pećina’ se ne može ni ući jer je ulaz skroz zarastao u šiblje i travu, a čuli smo i da je puna slijepih miševa. Jedno od pitanja publike na prezentaciji odnosilo se upravo na to – ko je dužan da brine o stanju ovih objekata. Kako je objasnio Čedomir Raković, šef Odsjeka za evidenciju i upravljanje nepokretnom imovinom Grada Banjaluka, o svim objektima koji su u svojini Grada dužan je da se brine Grad“, ističe Dragana.

Kada je u pitanju način na koji građani mogu raspolagati tom imovinom, Dragana kaže da važeći zakoni i propisi predviđaju prikupljanje ponuda javnim oglašavanjem i neposrednu pogodbu kao načine na koje bilo koje fizičko ili pravno lice može dobiti određeni prostor  na korištenje.

“Dakle, građani (i fizička i pravna lica) mogu podnijeti pismene ponude za određeni prostor, a ako ni ponovljeni postupak prikupljanja pismenih ponuda ne uspije, ide se na neposrednu pogodbu. Uglavnom se ovdje radi o poslovnim prostorima i garažama koje grad izdaje u zakup određenim zainteresovanim stranama po komercijalnim cijenama zakupnine. No, pored toga, do prostora se može doći i jednostavnim podnošenjem zahtjeva nadležnom odjeljenju Gradske uprave, što praktikuju nevladine organizacije, sportska i kulturna udruženja u gradu”, ističe Dragana.

Prema odgovoru koji je Helsinški parlament građana Banjaluka dobio u junu ove godine od Gradske uprave, na ovaj način, dakle, na osnovu podnesenih zahtjeva, dodijeljeno je, u periodu od 1. januara 2013. do juna 2017. godine, 15 poslovnih prostora za 14 udruženja.


Foto: Javno sklonište kod Građiša

Međutim, na prezentaciji u Staklencu, Čedomir Raković je iznio podatak da je u posljednjih nekoliko mjeseci izdato čak 80 prostora, što poslovnim subjektima, što udruženjima građana.

“Ovdje je važno napomenuti da je od marta ove godine promijenjen način obračuna cijene zakupnine.  Određeni prostori mogu se dati u zakup pod posebnim uslovima, što podrazumijeva  popust od 90% , kada se sve sabere, pomnoži i oduzme. Da pojednostavim, to znači da bi određena organizacija ili udruženje mogli dobiti prostor od 30 m2 od Grada po cijeni od nekih 40 KM mjesečne zakupnine.  Naravno, ostaje obaveza udruženja ili organizacija da izmiruju sve druge obaveze, kao što su struja, voda, itd”, ističe Dragana.

POZITIVNI PRIMJERI U PULI I BERLINU

Dragana kaže da cijela ideja izdavanja ove Publikacije jeste da se ukaže na javne prostore koji su prazni, u lošem stanju i devastirani.

“I ovo mini istraživanje koje je obuhvatilo samo centar grada pokazalo je da takvih prostora ima. Mi smatramo da bi se davanjem ovih prostora na privremeno korištenje organizacijama civilnog društva, mladim preduzetnicima i/ili kulturnim radnicima spiječilo, s jedne strane, dalje urušavanje i propadanje tih prostora, a s druge strane, udruženja bi dobila prostor za rad i organizaciju različitih aktivnosti. Ilustrativan primjer za ovo o čemu govorim je npr. slučaj kasarne Karlo Rojc u Puli. Nakon što se vojska povukla iz ove kasarne, zdanje je ostalo prazno i počelo da propada. Onda su skvoteri i jedan manji broj udruženja ušli u kasarnu i počeli da je malo sređuju. Uglavnom, kasarna je danas društveni centar u kojem je krov nad glavnom našlo 106 organizacija civilnog društva. Gradske vlasti su nakon višegodišnjih pregovora priznale postojanje centra Karlo Rojc, sklopile su sporazum sa OCD o korištenju prostora, pri čemu su ih oslobodili plaćanja naknade iznajmljivanja. Takođe, grad izdvaja oko 200.000 eura godišnje za elementarno održavanje ovog kompleksa“, objašnjava Dragana.

Ona kaže da je ovo samo jedan od primjera saradnje i uspostavljanja jednog drugačijeg modela upravljanja javnim prostorom, koji bismo i mi u Banjaluci mogli slijediti.

„I nama je negdje i cilj od Grada dobiti prostor u koji bi se smjestila Kuća ljudskih prava koju bi koristilo više nevladinih organizacija zajedno“, kaže Dragana iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluka.

Pored bivše kasarne, a sada društvenog centra “Karlo Rojc” u Puli, naša sagovornica kao pozitivan primjer  spominje i park Temepelhofer u Berlinu.

“To je zapravo bio aerodrom, i kada je zatvoren, gradske vlasti Berlina su namjeravale da taj ogromni prostor (386 hektara) ponude investitorima, rukovodeći se prije svega interesima krupnog kapitala. Međutim, to se kosilo sa onim što su htjeli građani i građanke koji započinju različite inicijative, uključujući i prikupljanje potpisa za očuvanje javnog i besplatnog parka za sve. 2014. god. je čak održan i referendum na nivou grada Berlina na kojem je 64% građana glasalo za očuvanje parka. Danas se ovaj prostor koristi za sport, rekreaciju, baštovanstvo, održavanje predstava, koncerata, itd. Slučaj Tempelhofera je značajan jer pokazuje da građani ujedinjeni imaju moć da učestvuju u kreiranju lokalnih razvojnih politika”, objašnjava Dragana.

Prezentacija publikacije u Banjaluci, foto: Mirjana Ribić

NEŠTO SLIČNO METELKOVOJ U BANJALUCI?

Ljubljana je jedan od gradova koji je poznat po umjetničkom centru Metelkova koji je smješten u nekadašnjoj kasarni, a da bi nešto slično zaživjelo u Banjaluci, Dragana Dardić kaže da je potrebno samo malo dobre volje da se neki od ovih primjera dobrih praksi provedu i kod nas, na opštu dobrobit svih.

“S jedne strane, gradske vlasti bi se  na ovaj način afirmisale kao otvorene i spremne na saradnju  i kao neko ko želi da ulaže u kulturu i razvoj civilnog društva.  Prosto bi pokazale da prate današnje trendove urbanog  planiranja i razvoja i da brinu o interesima građana. S druge strane, dodjeljivanjem prostora kulturnim radnicima i organizacijama civilnog društva, spriječilo bi se dalje propadanje tih prostora. Jasno je da svi čekaju nekog velikog investitora, ali ta logika je često pogrešna. Možda veliki investitor nikada neće doći. A i dok se on čeka, zašto bi ti prostori zvrjali prazni? S treće strane, mnogi danas rentiraju privatne prostore koje vrlo skupo plaćaju. Pa taj novac bi se sad mogao preusmjeriti u obnovu  javnih devastiranih objekata koji bi bili otvoreni, inkluzivni i prilagođeni potrebama većeg broja građana i građanki. Dakle, i Banjaluka može imati svoju Metelkovu, i to čak ide na ruku inicijativi da Banjaluka aplicira za evropsku prestonicu kulture 2024”, ističe Dragana.

Ona podsjeća da je nedavno italijansko ministarstvo za zaštitu kulture odlučilo da “pokloni” 103 građevine od istorijske vrijednosti svima koji budu dostavili atraktivne planove i projekte na koji način će renovirati ove objekte i privući turiste.

Foto: Metelkova u Ljubljani, foto: BUKA

“Njihova računica je jasna, vlada nema novac da održava ove objekte i cilj im je da objekti koji su trenutno zapušteni i nisu u funkciju, budu obnovljeni u mjesta koja će ljudi posjećivati i koristiti. Primjera raznih ima svugdje, no toplo preporučujem da pogledate našu publikaciju koja je dostupna na http://hcabl.org/wp-content/uploads/2017/10/Javni-prostori.pdf, a u kojoj su detaljno opisani neki od primjera dobrih praksi korištenja i upravljanja javnim prostorima”, ističe na kraju Dragana.

Tekst preuzet sa: www.6yka.com

COPYRIGHT © 2014. ALL RIGHTS RESERVED.