LJUDI KAO KNJIGE: Ratom prekinuta djetinjstva, život u logoru i jedna poruka: “Da se ne ponovi!”

Kako bi promovisali ljudska prava i ravnopravnost, “Helsinši parlament građana” Banja Luka organizovao je “Živu biblioteku” u Banja Luci.

Svi koji žele da sruše predrasude, razbiju stereotipe i nauče nešto novo, mogli su u četvrtak, u Kampusu banjalučkog Univerziteta, “čitati ljude”. Naime, koncept Žive biblioteke jeste da ljudi predstavljaju knjige, a kroz razgovor sa njima, vi ih čitate. 

Kroz direktnu komunikaciju, ljudi-knjige prenose svoja životna iskustva, a svi koji ih čitaju, duhovno se obogaćuju i rastu. Današnje “knjige” u Banjaluci bile su “teško štivo”. Za one koji su spremni da se suoče sa prošlošću, ratom, ali i sopstvenim sjećanjima, osmoro ljudi u potpunosti je otvorilo svoje stranice pred publikom i pokazalo da ne treba suditi o knjizi prema koricama. 

Čitanje smo počeli od Leile Šeper, koja je predstavljala knjigu “Dijete bez zemlje”. U 20 minuta, koliko imate za čitanje, Leila je pokušala objasniti kako je to biti dijete od 10 godina i živjeti u blizini prve linije odbrane. 

“Među posljednjima smo napustili Ilidžu i otišli u Nemilu, kod Zenice. Sjećam se da sam se sa sestrom igrala napolju, kada nas je jedan čovjek upozorio da idemo kući, jer je napolju rat. Nismo tada shvatale šta to znači, ali bilo je jasno da igranja više nema”, priča Leila o svom iskustvu. 

Leila Šeper, foto: Buka

Odrastanje u ratnom periodu značajno ju je obilježio, kao što je slučaj i sa generacijama poslije njene, uvjerena je. Ratne teme će biti aktualne još barem nekoliko generacija, sigurna je Leila, a najveći problem suočavanja sa prošlošću, koje je ipak neophodno, jesu stari narativi i podijeljenost priča o ratu.

“Najgore su generacije koje ne znaju ništa o ratu i nisu ga doživjele, a prenosi im se iskustvo od roditelja. Oni dobijaju potpuno pogrešne slike o tome kako je tada bilo, a rat sam po sebi nije bio ništa drugo do prilika da se pojedini obogate i privatizuju većinu toga danas. Suočavanje sa prošlošću je veoma značajno, ali je pitanje na koji način se to radi”, zaključuje Leila. 

I upravo tragom tog pitanja, nastavili smo čitanje sljedeće knjige, vjerujući da su najiskreniji odgovori upravo od onih koji su najviše pogođeni ratom – samih žrtava.

“Dijete stradalo u ratu” ili Duško Uzelac, čovjek je koji je u ratu također imao 10 godina, a igrajući se minom ostao je bez dijela ruke. Njegova priča počinje tragično, ali nakon probijanja termina predviđenog za čitanje, ispostavlja se da ipak ima srećan kraj. 

“Sjećam se da sam u bolnici pitao medicinsku sestru da vidim kako mi sada izgleda ruka. Kada sam je ugledao pitao sam “Kad će to narasti”? Počela je plakati, a kasnije se čulo da ni druga medicinska sestra ne može da uđe, pa su poslali muškarca da me obiđe, zbog težine samog pristupa dječaku od 10 godina. Ipak, veće probleme sam pravio svojom hiperaktivnošću medicinskom osoblju, nego sam sebi činjenicom da nemam ruku”, priča Duško.

Duško Uzelac, foto: Buka

Dodaje kako se kroz maglu sjeća brzih i kratkih scena porodice koja ga je obilazila. Svi su bili tužni i strahovali za njega, sve dok se nije oporavio i čuo od tate da “plakanja više nema”.

“Tata mi je rekao da odem u podrum i donesem drva. Rekao sam kako ne mogu, jer nemam ruku. Počeo sam plakati, a on mi je udario šamar i rekao da tek sad imam razlog za suze. Nakon par ponovljenih epizoda, postalo mi je jasno da je lakše da uradim ono što od mene traži, nego da pokupim šamar”, iskren je Duško.

Iako je bio uvjeren da ga je tata tada mrzio, kasnije je shvatio da je to bilo najbolje što je za njega mogao uraditi, jer ga je na vrijeme naučio kako da se uhvati u koštac sa problemima. To ga je ohrabrilo da nastavi svojom hiperaktivnošću rušiti barijere, koje uostalom, osim u glavi, nigdje i ne postoje. 

“Počeo sam trenirati odbojku, a danas sam već skoro 20 godina u tome. Na početku nisam htio da se bavim time, ali sam nastojao dati svoj maksimum i ostvariti svoje snove. Završio sam zanat, za koji je obično potrebno imati obje ruke, a to je kožarska industrija. Pravio sam sve osim obuće i završio kao jedan od najboljih”, govori Duško.

I tu je sasvim jasno da prepreke ne postoje, kao i to da ne postoje nikakve posebne potrebe, kako se često u kontekstu osoba sa invaliditetom govori, već samo različitosti koje nas ipak u svemu čine ravnopravnima. 

Teško štivo se težinom i zatvara, pa je tako posljednja knjiga BUKE bio Stanislav Krezić, koji je predstavljao knjigu “Život u logoru”. On je potpuno iskreno govorio o tome kako je danas potpuno drugačija verzija sebe, te da je rat besmislica, koja se nikada ne bi smjela ponoviti. U ratu je bio pripadnik Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), a danas je oženjen Srpkinjom. U ratu je možda i mrzio, a danas voli, ali i govori drugima o tome kako da shvate besmilenost podjela.

“Dok smo kopali u logoru, s jedne strane smo bili mi, sa druge oni. I sjećam se da sam tad vidio kroz iskopine druge ljude, shvatajući da smo u istim problemima. I tu je suština besmisla tog rata”, ističe Stanislav.

Stanislav Krezić, foto: Buka

Tada je, obuzet nemirom rata, verbalno napadao ljude, a u kafiću koji je držao, namjerno je radio stvari za koje je znao da će isprovocirati druge. Danas mu je to apsurdno, ali vjeruje da nije kasno za učenje lekcija.

“Puštao sam Thompsona u kafiću, držao slike Ante Pavelića na zidu. Znao sam da će to ljude provocirati. Nisam udarao nikoga, ali sam gledao kako reaguju na sve to. Danas moram priznati da nisam ponosan na te postupke”, iskren je Krezić.

I upravo ta snaga odluke da danas otvoreno prizna svoje greške i poruči drugima da ih ne ponove, suština je njegove knjige. A za čitanje od korica do korica, sigurno je potrebno mnogo vremena. Kao i za suočavanje sa prošlošću, koje bi upravo na ovaj način trebalo da funkcioniše. Tako što ćemo svi priznati svoje učešće u prošlosti, svoje greške, propuste, gubitke, ali ih i prihvatiti kao sastavni dio onoga što smo danas, svjesni da možemo mijenjati sutra za nove naraštaje.

Čitajte ljude oko sebe i budite i vi knjiga, otvorena za čitanje onih koji to žele.

Živa biblioteka je organizovana u okviru projekta „Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije – podrška REKOM-u“, koji podržava Evropska unija.

Tekst preuzet sa: www.6yka.com

Facebook
Twitter
LinkedIn

Najnovije vijesti