Žene koje su doprinijele razvoju Banjaluke nepravedno zaboravljene

VijestiKomentari isključeni za Žene koje su doprinijele razvoju Banjaluke nepravedno zaboravljene

Bh. umjetnica za koju je slavni Richard Strauss rekao da je čekao cijeli život, prva diplomirana inženjerka u Njemačkom carstvu, prve bh. doktorice i borkinje za ljudska i ženska prava krajem 19. vijeka, samo su neki od primjera žena koje su ostavile neizbrisiv trag u Banjaluci, a koje su većinom zaboravljene.

Ukoliko prošetate Banjalukom primijetićete mnoštvo spomen bista posvećenih uglednim muškarcima – od Svetislava Tise Milosavljevića, Puškina, Njegoša, pa sve do ruskog cara Nikolaja Drugog. Žene kao da nisu živjele, radile i stvarale u gradu.

Takvu sliku u narednom periodu mogla bi da promijeni Feministička tura koju realizuje Helsinški parlament Banja Luka (HPBL), a koja predstavlja aktivistički odgovor na zanemarivanje značajnih žena. Ovaj vid turističko-edukativne šetnje prati život, borbe, uspjehe i stradanja više od 30 žena, a obuhvata istraživački rad, podatke, sugestije i entuzijazam brojnih osoba.

Tura počinje pričama o banjalučkim legendama. Najpoznatija je ona o ljubavi lijepe Safikade i vojnika (turskog/austrougarskog), koji gine na ratištu, nakon čega se Safikada, koja se zaklela na vječnu ljubav, ubija. Manje su poznata imena Bilbije Petronije Petre koja je učestvovala u podizanju ustanka na turske dahije u Hercegovini, te hajdučice Mare koja se odmetnula u hajduke, a koja se spominje u pjesmama Vuka Karadžića i Ivana Franje Jukića. Prva žena koja se povezuje sa istorijom grada na Vrbasu je Šemska – Kaduna, rođena sestra Mehmed-paše Sokolovića, koja je bila zadužbinarka jednog od četiri mosta koje je Banjaluka imala u 16. vijeku.

Banjalučka Koko Šanel

Malo je onih koji znaju da je Banjaluka prije Drugog svjetskog rata imala svoju Koko Šanel – Ravijojlu Jovetić Ravku, koja je držala prestižni krojački salon u Gospodskoj ulici. Nakon što je banici Nadeždi Lazarević sašila haljinu za bal, koja je, prema svjedočenjima, prisutne „ostavila bez daha“, počinje njena uspješna karijera. Imućnije Banjalučanke počele su da posjećuju Ravkin salon, a za njene kreacije pročulo se i van granica grada na Vrbasu. Istoričarka Dragojla Tošić opisala je Ravku kao „umjetnicu koja je Banjaluci udahnula smisao za modu i estetiku zbog čega je prozvana banjalučkom Koko Šanel“. Ravka je u svom salonu zapošljavala pet krojačica i jednog šegrta i bila je vrlo rijedak primjer mlade žene koja samostalno vodi sopstveni posao. Početkom Drugog svjetskog rata napušta Banjaluku i otvara salon u Beogradu, koji su posjećivale brojne domaće i svjetske ugledne dame.

Malo je poznata i činjenica da iza idejnog rješenja izgleda Banskog dvora stoje dvije žene Jovanka Bončić Katerinić i Anđelija Pavlović, te jedan muškarac Jovan Ranković. Inače, Jovanka je bila prva žena koja je stekla diplomu arhitekte na Visokoj tehničkoj školi u Darmštatu u Njemačkoj. Tom izuzetnom događaju, predaji diplome inženjera prvoj ženi, berlinske „Ilustrovane novine“ posvetile su naslovnu stranu, a nagrada koju dodjeljuje Univerzitet u Darmštatu, kao i jedna ulica u studentskom kampusu ovog grada nose ime ove izuzetne žene. Nijemci nisu zaboravili prvu školovanu arhitekticu, dok u Banjaluci niko ne zna da je ona uopšte postojala, iako je osmislila jedan od najreprezentativnijih objekata u gradu.

Feministička tura vodi nas i do Palate Republike ispred koje se nalaze dva kipa koja predstavljaju Krajišnike u narodnjoj nošnji. Figura žene sa srpom simbolizuje domaćinsto, a muškarca s kantarom u ruci trgovinu, te je ovo jedan od rijetkih prikaza oba pola ravnopravno.

Mimo ove figure, one rijetke ženske biste u gradu pripadaju narodnim heroinama Vahidi Maglajlić i Radi Vranješević, a nalaze se na Trgu palih boraca.

Spomen bista Vahide Maglajlić
Spomen bista Vahide Maglajlić

Uprkos patrijarhalnim stavovima Vahida Maglajlić je nakon završene Ženske stručne školu nastavila da ide na javna predavanja u Radnički dom i da od braće, koji su bili aktivni u društveno-političkom životu, uzima i čita knjige iz različitih oblasti. Kruti običaji nisu je spriječili da postane članica Ženskog pokreta, a kao i ostali iz njene porodice borila se protiv tadašnje ustaške vlasti, te je bila uhapšena i zatvorena u „Crnoj kući“. Uspjela je da pobjegne i priključi se partizanima, a pošto je bila izrazito politički aktivna brzo je postala članica Centralnog odbora Antifašističkog fronta žena. Poginula je 1943. godine. Prije prethodnog rata Medicinska škola u Banjaluci nosila je njeno ime, a danas je samo ova bista podsjećanje na heroinu koja je stradala u Drugom svjetskom ratu.

Rada Vranješević imala je samo 26 godina kada je poginula u Drvaru 1944. godine. Bila je jedna od prvih osnivačica “Glasa” današnjeg “Glasa Srpske”, čije je prvo izdanje objavljeno 1943. godine. Njeno ime danas nosi Dom za nezbrinutu djecu i jedna ulica u naselju Borik.

„Oni koji su je poznavali opisivali su je kao vrlo energičnu borkinju koja je žustro i sa puno žara propagirala ideje antifašističke borbe. Jedno vrijeme krila se u kući Vahide Maglajlić, jer su je vlasti zbog tog djelovanja proganjale“, kaže Dragana Dardić, izvršna direktorica HPBL.

Spomen bista Rade Vranješević
Spomen bista Rade Vranješević

Opismenjavanje žena u Banjaluci

Na mjestu nekadašnjeg kina Kozara davne 1898. godine nalazila se Viša djevojačka škola od koje je danas ostao samo jedan zid. Dvije najznačajnije upravnice ove škole bile su Jagoda Truhelka i Jelica Belović Bernadžikovska.

Jagoda je bila borkinja za ženska prava i smatra se začetnicom feminizima kako u BiH, tako i u Hrvatskoj. U svojim djelima u prvi plan stavlja samouvjerenu, obrazovanu i samostalnu ženu koja se ne povinuje društvenim stereotipima. Njeno ime danas nose jedan vrt i škola u Osijeku, kao i jedna ulica u Zagrebu.

“Rad ove žene u Banjaluci je zaboravljen. Ta škola je značajna za opismenjavanje i obrazovanje žena krajem 19. i početkom 20. vijeka i naša inicijativa će ići u tom pravcu da se bar postavi spomen ploča kao podsjećanje na taj period”, ističe Dragana Dardić.

Prema njenim riječima i Jelica je bila jedna od borkinja za ženska ljudska prava i mnogo je pisala o položaju žena tog vremena.

“1899. godine objavljuje članke ‘Žena u budućnosti’ i ‘Moderne žene’ u kojima se bavi pitanjima ženske samostalnosti, obrazovanja i usklađivanja porodičnog i poslovnog života zaposlenih žena tog vremena. To je tema o kojoj i danas pričamo”, objašnjava Dragana Dardić.

Ispred Narodnog pozorišta RS pričom je oživljeno i sjećanje na umjetnice koje su obilježile jednu epohu na banjalučkim pozorišnim daskama. Na njima je nastupala i Bahrija Nuri Hadžić bh. operska pjevačica čiji dometi na internacionalnoj sceni spadaju među najveće. Ostala je upamćena po ulozi Salome za koju je Richard Strauss rekao da je ona Saloma koju čeka 35 godina. Bahrija je vježbala 10 sati dnevno, a danas ne postoji nijedan tonski zapis njenog glasa.

Banjaluka poznata i po prvim doktoricama u BiH

Zgrada u kojoj se nalazi Higijenski zavod sagrađena je 1933. godine i bila je pravi reprezent modernističke arhitekture na prostoru Vrbaske banovine. Prvonagrađeno konkursno rješenje za ovu zgradu potpisivala je žena, arhitektica Zoja Petrovna Dumenglić. Zavod treba pamtiti i po nekoliko briljantnih žena koje su svoj život posvetile liječenju i to u vremenu kada se o obrazovanim doktoricama gotovo nije ni govorilo.

Prva žena doktor u Banjaluci bila je Gizela Januševski, Čehinja koja je diplomirala na Univerzitetu u Cirihu. U Banjaluku je došla 1899. godine i vrlo brzo stekla reputaciju vrsne doktorice. Prva žena u BiH sa diplomom medicinskog fakulteta, i to onog u Pragu bila je Staka Čubrilović Bokonjić, rođena 1884. godine u selu Ledenice nadomak Banjaluke.

Žene – zaboravljeni dio istorije

Kipovi ispred Palate Republike
Kipovi ispred Palate Republike

Banjalučani koji su imali priliku da učestvuju u prvim Feminističkim turama za većinu ovih žena nikad nisu čuli.

Književnica Tanja Stupar-Trifunović ističe za Glas Amerike da je veoma važno da oživimo onaj dio istorije koji smo iz nekog razloga potisnuli.

“Tura je veoma interesantna, edukativna i emotivno potresna, jer osvijestite činjenicu da sjećanje na veliki broj žena, koje su u ovom gradu nešto radile, stvarale i doprinijele, gotovo da ne postoji. Jednostavno je izbrisano, one nisu upamćene, niti su obilježena mjesta gdje su živjele ili radile”, objašnjava Stupar – Trifunović.

Cilj je da se ova tura nastavi razvijati i dograđivati novim pričama o znamenitim ženama iz prošlosti Banjaluke. Na taj način će se bar na trenutak otrgnuti od zaborava sve one koje su prkosile pravilima, pomjerale granice i popločavale put narednim generacijama žena i muškaraca.

Tekst pruzet sa:
https://ba.voanews.com/

COPYRIGHT © 2014. ALL RIGHTS RESERVED.