Regionalna borba za radna prava žena: koga šutnja štiti?

VijestiKomentari isključeni za Regionalna borba za radna prava žena: koga šutnja štiti?

Prošlo je više od 160 godina od prvih protesta tekstilnih radnica u Njujorku zbog loših radnih uslova i niskih plata.

Prošlo je više od 160 godina od prvih protesta tekstilnih radnica u Njujorku zbog loših radnih uslova i niskih plata. Šesnaest decenija težnje da se ostvare čovjeka dostojni uslovi za rad i napredak bez bilo kakve diskriminacije na osnovu pola, godina starosti ili nacionalne pripadnosti. I vidjevši nekolicinu žena kako bučno raspravljaju o težnjama desnice i ljevice u parlamentima širom svijeta ili globalnim izazovima 21.vijeka pomislili bismo da je ta jednakost načelno postignuta. Ali istina je daleko od toga.  Sve je manje radnica na ulicama Balkana koje izistkuju ravnopravnost, te u zemljama regiona zadnjih godina uglavnom organizacije civilnog društva marširaju i podsjećaju na važnost 8. Marta i neophodnost borbe protiv eksploatacije te, neljudskih i ponižavajućih uslova ženskog rada. 

Bosna i Hercegovina (BiH) kao i većina zemalja Zapadnog Balkana u 2019. godini je ostvarila vrlo mali napredak kada je u pitanju unapređenja zaštite ženskih ljudskih prava. Ono što je još zajedničko BiH i zemljama u regionu je da zakonodavni okvir za borbu protiv rodno zasnovanog nasilja, uključujući i institucionalne mehanizme za rodnu ravnopravnost (kao što je Istanbulska konvencija o nasilju nad ženama i sl.) načelno postoje, ali ono što izostaje i za šta se žene zemalja u regionu već godinama zalažu jeste striktna implementacija tih okvira. Bez implementacije i nema stvarnog napretka, postojanje zakonskog okvira je jedan privid stanja koji nikako ne odražava stvarnu sliku jednog društva. Tim više što su određena pitanja poput nasilja nad ženama ili ženska radna prava posebno osjetljiva i još uvijek tabu tema, imajući u vidu patrijarhalne okvire u kojima se “balkanske žene”, rađaju, žive i djeluju.

Zajedničkim snagama do promjene 

... “Kada sam nadređenima saopštila da sam trudna a morala sam odmah da kažem jer sam radila u marketu teže fizičke poslove, nakon isteka ugovora svim kolegama su produžili osim meni… Moja nadređena mi je saopštila da joj je žao jer je i ona u prethodnoj firmi tako bila diskriminisana jer je zbog trudnoće dobila otkaz ali da je tako poslodavac odlučio i da ona meni ne bi dala otkaz jer nisam učinila ništa pogrešno u obavljanju dužnosti na poslu. Dok sam bila trudna radila sam i dalje teške fizičke poslove, nisu me prebacili na lakši odjel. “ Radnica, Bijeljina, BiH, insert iz izvještaja Rodno zasnovana diskriminacija u oblasti rada  u Bosni i Hercegovini, 2019

Ženske nevladine organizacije iz šest zemalja regiona, Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Srbije, Albanije, Bosne i Hercegovine i Kosova odlučile su ujediniti svoje kapacitet i prevazići političke netrpeljivosti koji vladaju  u regionu, te zajedno zagovarati unapređenje radnih prava žena neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti. 

 One su zajedničkim snagama odlučile prekinuti začarani krug šutnje kada su je riječ o jačanju zakona, politika i procedura za bolje rješavanje rodne diskriminacije u Jugoistočnoj Evropi, a posebno u vezi sa ženskim radnim pravima koja su veliki izazov u dubokom podijeljenim društvima kakvo je i BH. društvo. Kroz realizaciju projekta ‘’Unapređenje ženskih radnih prava” osnažiće se različite organizacije civilnog društva u Jugoistočnoj Evropi kako bi mogle efektivno uticali na nadležne institucije odgovorne za sprovođenje zakona protiv diskriminacije u vezi sa ženskim radnim pravima.

U okviru projekta prošle godine izdale su izvještaj “Rodno zasnovana diskriminacija u oblasti rada na Zapadnom Balkanu”, prvi takve vrste u ovoj  oblasti, koji predstavlja sevobuhvatnu analizu stanja na terenu kada su u pitanju ženska radna prava, postojeći normativni okvir i odnosi poslodavca prema radnicama u raznim sektorima. Izvještaj predstavlja svojevrsnu regionalnu studiju koja daje komparativni pregled stanja po državama i nudi preporuke šta je potrebno uraditi da bi se stanje popravilo. 

“Jeste li oženjeni? Imate li djecu? Da li planirate imati djecu?”

‘’Poboljšanje pravnog okvira za rodno zasnovano nasilje kao i podizane svijesti i mobilizacije građana vezanih za rodno zasnovano nasilje su možda i najveći pomaci na Kosovu u zadnjih deset godina kada su u pitanju prava žena’’, ističe Nicole Farnsworth, programska direktorica Ženske mreže Kosovo koja je jedna od članica ove regionalne inicijative. Ženska mreža Kosovo,  koja okuplja oko 150 organizacija koji se bave borbom za unapređenje ženskih ljudskih prava u svojim lokalnim zajednicama na Kosovu, je na čelu ove regionalne inicijative. Ipak, kada je riječ o ženskim radnim pravima, najveći izazov predstavlja neharmonični pravni okvir kao i nedostatak relevantnih podataka o broju slučajeva zastupljene odnosno učestalosti zastupljenosti radne diskriminacije na osnovu pola. ‘’Zbog toga smo se i odlučili uraditi jedno sveobuhvatno istraživanje, a ono što rezultati našeg istraćivanja pokazuju je da takva diskriminacija posebno pogađa žene u privatnom sektoru, one koje primaju niže plaće i osobe u dobi od 40 do 49 godina’’, naglašava Nicole. 

Po osnovu podataka Kosovske agencije za statistiku samo 12,6 % je zaposlenih na tržištu rada, što je najmanji broj u odnosu na region. Ovom katastrofalno niskom procentu učešća žena na tržištu rada doprinijele su postojeće rodne uloge prema kojima je uloga žene da bude u kući, brine o djeci i domaćinstvu čemu zasigurno doprinosti i odsustvo pristupačne njege o djeci (manjak vrtića u lokalnim zajednicama, posebno ruralnim). ‘’Lošem stanju pogoduju i profesionalni rodni stereotipi koji su karakteristični za poslijeratna društva, kao i nista stopa vlasništva nad nekretninama (samo 17 % žena na Kosovu imaju vlasništvo nad nekretninom)’’, ističu iz Ženske mreže Kosovo. 

“Jeste li oženjeni? Imate li djecu? Da li planirate imati djecu?”, su uobičajena pitanja za razgovor za posao na zapadnom Balkanu.  insert iz izvještaja Rodno zasnovana diskriminacija u oblasti rada  na Zapadnom Balkanu, 2019

Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, Dragana Dardić iz Helsinškog parlament građana Banja Luka, jedne od članice ove regionalne inicijative, smatra da  je diskriminacija na osnovu pola u radnim odnosima prisut­na u svim segmentima: od oglasa za posao (kada se traže radnice, mlade, prijatnog izgleda), preko intervjua za posao (kada se ženama postavljaju pitanja o bračnom statusu, planiranju porodice, trudnoći) do najgrubljih oblika diskriminacije u radnim odnosima – manja plata za isti rad u odnosu na muške kolege, otkazi zbog trudnoće, seksualno uznemiravanje, nemo­gućnost napredovanja, mobing. Ona ističe da je istraživanje sprovedeno na području BiH također, pokazalo da u BiH nije uspostavljen povjerljiv i bezbjedan sistem za podnošenje žalbi u vezi s diskriminacijom na osnovu pola i seksualnim uznemiravanjem na radnom mjestu, te da se podaci o diskriminaciji na radnom mjestu ne evidenti­raju. ‘’Isto tako, ne postoji sudska praksa procesuiranja slučajeva diskriminacije, a pravni okvir koji uređuje diskriminaciju na osnovu pola u oblasti rada i zapošljavanja u BiH je fragmentiran i u praksi nekonzistentan’’, smatra Dardićeva. 

Po posljednjim podacima Agencije za statistiku iz Januara 2020. godine, 56,84% žena nalazilo se na evidenciji za nezaposlene što je postotak koji uglavnom stagnira unazad nekoliko godina. 

Slična je situacija i u Sjevernoj Makedoniji, gdje je prema riječima Vaske Leshoska, aktivistkinje neprofitne organizacije Reactor‘ ’Ekonomska neaktivnost žena u sjevernoj Makedoniji ostala nepromijenjena u posljednjih 10 godina, pri čemu je oko 56% žena ostalo neaktivno na tržištu rada, bez obzira na to što su žene najčešće obrazovanije od muškaraca’’. Ona ističe da prema istraživanjima koja su oni sproveli  74% žena koje su imale barem jedan razgovor za posao u poslednjih deset godina suočilo sa diskriminatorskim pitanjima, nezavisno od njihove profesionalne kompetencije ili radnog iskustva. 

Koga šutnja štiti? 

Ono što je sigurno zajedničko ovim zemljama je da se radnice ne usuđuju tražiti zaštitu ukoliko dođe do diskriminacije na radu, jer prije svega nisu upoznate sa složenim administrativnim postupcima, a takođe se i plaše posljedica poslodavaca koji uglavnom upućuju otkaz ili proglašenje viškom radnika/ca ukoliko dođe do žalbe. Zajedničko istraživanje pokazalo je i da veliki broj žrtava diskriminacije na radu ukazuje nepovjerenje institucijama te da nije spremno upustiti se u skupe i dugotrajne parnice koje uglavno proizlaze iz ovakvog tipa žalbi. Zbog toga nije ni čudo što je sve manje radnica na ulicama i povodom Međunarodnog dana žena, simbola borbe za prava žena.

Iz Reactor-a upozaravaju da bi institucije zemalja Zapadnog Balkana trebale više raditi na politikama koje smanjuju spolnu diskriminaciju i poboljšavaju pristup kvalitetnoj brizi o djeci i drugim uslugama skrbi, imajući u vidu da je ‘’trudnoća i daljerizičan’’ potez u karijeri, a briga o djeci i dalje je  “isključiva’’ odgovornost žena u našem društvu’’. 

Iz Helsinškog parlamenta građana napominju da je jedan od novijih izazova u radu organizacija koje se bore za unapređenje radnih prava žena i jačanje desno orijentisanih partija koje zagovaraju ukidanje abortusa i drugih prava za koje su se žene ranije izborile. ‘’Ipak, ostaje izazov prevladavanje i dalje jakih patrijarhalnih “balkanskih” stavova o muškarcima i ženama u našem društvu (gdje je kome mjesto i ko je za šta “predodređen”)’’ za kraj poručuje Dragana Dardić. 

Pripremila: Svjetlana Ramic Markovic

Tekst pruzet sa: www.6yka.com

COPYRIGHT © 2014. ALL RIGHTS RESERVED.