“Mnoga predviđanja govore da ovakav život kakav danas poznajemo i živimo, uskoro neće biti moguć, zbog klimatskih promjena i neracionalnog korištenja prirodnih resursa”, izjavio je juče, na “doručku sa novinarima” u Banjaluci, Miodrag Dakić iz nevladine organizacije Centar za životnu sredinu. On je, povodom jučerašnjeg obilježavanja Svjetskog dana zaštite životne sredine, iznio podatak da dnevno u svijetu umire 20 hiljada djece zbog neuhranjenosti, “dok se istovremeno bacaju ogromne količine hrane i to prije svega u ekonomski razvijenim zemljama”.
Ovogodišnji slogan Svjetskog dana zaštite životne sredine je “Misli. Jedi. Štedi” kojim se nastoji podići svijest ljudi o tome šta jedu i koliko hrane bacaju. Primjera radi, svake godine se u SAD-u baci 30% hrane, vrijedne 48,3 milijarde dolara, a potrošači u ekonomski razvijenim zemljama stvaraju godišnje količine otpada koje su gotovo jednake cijeloj neto proizvodnji hrane subsaharske Afrike (230 miliona tona). Govoreći o prehrambenim navikama u BiH, Dakić je rekao da se zdravoj ishrani i proizvodnji zdrave hrane ne posvećuje dovoljno pažnje. “O tome se ne govori ni u školama, reklamira se nezdrava hrana, a i sami građani, kupovinom hrane lošeg kvaliteta, utiču na stvaranje potražnje za takvom hranom”, izjavio je Dakić. “Genetski modifikovana hrana je uveliko na tržištu i velike multinacionalne kompanije kao što je Monsanto nastoje tržište staviti pod svoju kontrolu. Pokret za suverenitet hrane djeluje u brojnim državama i nastoje spriječiti uvoz genetski modifikovanih organizama”, naglasio je Dakić dodajući da bi i Bosna I Hercegovina mogla da se pridruži državama koje ne dozvoljavaju uvoz GMO.
Na pitanje kako uticati na građane da manje hrane bacaju i da jedu zdravu hranu, Dakić je rekao da prije svega treba raditi na podizanju svijesti ljudi, i stvarati grupe solidarne razmjene koje naručuju hranu od domaćih poljoprivrednika koji proizvode domaću organsku hranu. “Pored toga, trebalo bi promovisati “društvene vrtove”, parcele koje gradske vlasti daju ljudima da siju povrće. To bi podrazumijevalo i valjano urbanističko planiranje, kako bi se među stambenih objektima koji niču ostavilo dovoljno zelenog prostora i za ovakve vrtove koje građani sami obrađuju i uređuju, ali mi smo, na žalost, daleko od toga”, istakao je Dakić . Ne bacati hranu znači imati obzira prema okolini, imati obzira prema troškovima vlastitog domaćinstva, ali i prema drugima kojima hrana nije svakodnevno dostupna.
Na pitanje kako uticati na građane da manje hrane bacaju i da jedu zdravu hranu, Dakić je rekao da prije svega treba raditi na podizanju svijesti ljudi, i stvarati grupe solidarne razmjene koje naručuju hranu od domaćih poljoprivrednika koji proizvode domaću organsku hranu. “Pored toga, trebalo bi promovisati “društvene vrtove”, parcele koje gradske vlasti daju ljudima da siju povrće. To bi podrazumijevalo i valjano urbanističko planiranje, kako bi se među stambenih objektima koji niču ostavilo dovoljno zelenog prostora i za ovakve vrtove koje građani sami obrađuju i uređuju, ali mi smo, na žalost, daleko od toga”, istakao je Dakić . Ne bacati hranu znači imati obzira prema okolini, imati obzira prema troškovima vlastitog domaćinstva, ali i prema drugima kojima hrana nije svakodnevno dostupna.
D. D.
Najmanje 1/3 svega što se uzgaja u svrhu prehrane na ovoj planeti izgubi se između mjesta proizvodnje i potrošača. To je etički, ekonomski i ekološki problem ogromnog gubitka energije, vode i gnojiva kao rezultat hrane koja je proizvedena, ali nikad nije pojedena.
Svake godine u SAD-u se baci 30% hrane, vrijedne 48,3 milijarde dolara, a potrošači u ekonomski razvijenim zemljama stvaraju godišnje količine otpada koje su gotovo jednake cijeloj neto proizvodnji hrane subsaharske Afrike (230 miliona tona).Najmanje 1/3 svega što se uzgaja u svrhu prehrane na ovoj planeti izgubi se između mjesta proizvodnje i potrošača. To je etički, ekonomski i ekološki problem ogromnog gubitka energije, vode i gnojiva kao rezultat hrane koja je proizvedena, ali nikad nije pojedena.
Svake godine u SAD-u se baci 30% hrane, vrijedne 48,3 milijarde dolara, a potrošači u ekonomski razvijenim zemljama stvaraju godišnje količine otpada koje su gotovo jednake cijeloj neto proizvodnji hrane subsaharske Afrike (230 miliona tona).
