Povodom Međunarodnog dana žena, Fondacija Friedrich Ebert u BiH i Sarajevski otvoreni centar su organizovali razgovor na temu radnica i radništva u BiH. O radnicama nekad i sad govorile su Karolina Leaković, Suada Karić i Lejla Gačanica, dok je temu kontekstualizirala i moderirala Besima Borić. Politički sistem i aktuelni društveni trenutak u kojem radništvo danas funkcioniše bitno se izmijenio. Koliko je situacija crna i da li postoje mjesta otpora i nade, tragalo se kroz razgovor u kojem je bilo riječi, između ostalog i, o poziciji sindikalistica u okviru sindikata danas, o borbi radnica za radnička i socijalna prava nekad i sad, o propuštenoj prilici da se nauče lekcije iz prošlosti, o položaju žena na tržištu rada danas, sa fokusom na tekstilnu industriju, kao i o pitanju dostojanstva i zdravlja na radnom mjestu.
Besima Borić je na samom početku podsjetila na korijene ideje i simbolike 8. marta. Naime, žene Bosne i Hercegovine organizovale su prvi masovni javni skup 8. marta 1913. godine, na Međunarodni dan žena. Taj skup se pretvorio u protestni skup na kojem su okupljene zahtijevale, prije svega, ekonomsko i političko oslobađanje žena. Na skupu je pročitan i pozdravni telegram Clare Zetkin, koji je poslala u ime Međunarodne organizacije socijaldemokratkinja. Proslavljanje 8. marta je postalo dio kulture mnogih zemalja, koje su baštinile ideje o važnosti radničke, socijalističke, ekonomske i političke borbe protiv nejednakosti, seksizma i svih drugih nepravdi koje proizlaze iz neravnopravnosti spolova. Ujedinjeni narodi su 1977. godine donijeli rezoluciju o redovnom obilježavanju 8. marta kao Međunarodnog dana žena. 
Pojam radnik/radnica je 90ih godina krenuo da nestaje iz javnog diskursa, jer se počeo smatrati gotovo pa sramotnim, kako je započela svoje uvođenje u razgovor Karolina Leaković. Bilo je riječi i o tome šta znači to što su radnička prava otuđena od radnika/ca danas. Koliko se u samom jeziku oslikava promjena političkog sistema, pokazuju i jezičke situacije gdje radnici/e više ne zarađuju svoje plaće, već im ih je poslodavac obezbijedio, gdje radnici/e više ne stvaraju novi vrijednost, već im se plata i doprinosi daju. Bilo je riječi o tome da sistem sve radi kako se radnici/e ne bi sindikalno ujedinjavali, kako ne bi kolektivno djelovali. Suada Karić je, kao profesorica i radnica u školstvu, govorila o posljedicama koje urušavanje dostojanstva na radnom mjestu ostavlja na zdravlje radnica, ali i kako se posljedice mobinga, zastrašivanja, omalovažavanja i prijetnji, koje radnice doživljavaju svakodnevno, zapravo prelivaju i na čitavo društvo. Iako postoje pravni mehanizmi zaštite radnih prava, u praksi se ne primjenjuju – pokazano je kroz brojne primjere iz svakodnevnog života. Lejla Gačanica se položajem žena na tržištu rada bavi kroz aktuelni istraživački rad za Helsinški parlament građana Banja Luka, a kroz razgovor je predstavila neke od najznačajnijih nalaza, praveći uporednu analizu kako je tekstilna industrija izgledala u BiH prije raspada Jugoslavije, i pokazujući – kroz mnogobrojne primjere sa terena – kakva je situacija danas.
Nakon uvodnih predavanja uslijedila je diskusija na kojoj su se otvorile brojne teme – od toga zašto radništvo ne smije da bude prošla priča, šta imamo danas od grčevitog držanja za sjećanja, rad u sivoj zoni, a poentirano je idejom da trenutno mala očekivanja od poslodavaca, na kojima je jedina odgovornost da redovno isplaćuju plate i doprinose, moraju da se pretvori u drugačije i odlučnije sindikalne zahtjeve.
Tekst preuzet sa: www.soc.ba
