Piše: Slađan Tomić
Položaj žene u prošlom vijeku na području Balkana bio je znatno teži nego danas. Iako su žene u socijalizmu imale veliki obim prava, ono što se dešavalo kao nepisano pravilo je da su žene imale ulogu koja se zasnivala na podršci muškarcu. Žene su mogle raditi, ali ne na rukovodećim pozicijama. Uz izuzetke koji su potvrđivali pravila, navodi se u tekstu koji je objavljen na portalu Raport.ba.
Neudate žene su bile usjedilice, razvede raspuštenice, djeca iz vanbračnih zajednica su dobijala epitete “kopile”. Zbog straha od društvene stigme žene su često odlučivale ostajati u braku iako su trpile svakodnevno nasilje u braku. Često su bile ekonomski ovisne o muškarcu i nisu imale podršku porodice za razvod. Nasilje nad ženama je ponekad romantizovano i kroz umjetnost.
Naslijeđe iz prošlih vremena i danas ostavlja tragove i narativi o ženama u kojima su one manje ravnopravne su i dalje zastupljeni.
No, istraživačica iz oblasti rodnih pitanja Jasmina Čaušević kaže da iako nam se može činiti da nema velikog napretka, napredak i te kako postoji.
„Evo dovoljno je pogledati koji su se zakoni donijeli u poslednjih 25 godina, koja prava se štite i kakve slobode se garantuju ljudima“, kaže Čaušević.
Socijalni psiholog Srđan Puhalo kaže kako kao društvo nikada nismo otišli predaleko u pogledu ostvarivanja pune ravnopravnosti spolova.
Kaže da su u prošlom sistemu žene mogle raditi, zakonom su bile ravnopravne, mogle su zadržati prezime prilikom stupanja u bračnu zajednicu i mogle su se razvoditi.
“90-ih naravno dolazi do repatrijalizacije društva, ali se prosto neke stvari ne mogu preko noći poništiti. Pogotovo ne žene koje rade jer kad je to krenula ta repatrijalizacija kad je počeo rat i žene su morale da rade kad su muškarci otišli na ratište i to je negdje doprinijelo da sačuvaju svoj položaj što se tiče posla, ali ono što je doživjelo promjene je ta neka njihova uloga u porodici. To znači da negdje se od njih očekivalo da budu prije svega majke, dobre domaćiće, da budu tri stuba kuće”, pojašnjava Puhalo.
Napominje da ono što je promovisano kao politika socijalizma nije nužno moralo da bude prihvaćeno odnosno usvojeno od strane građana.
“Mislim da su ljudi na selu itekako vodili računa o tome šta je muško šta je žensko. Pa čak i u manjim sredinama, manjim gradovima se znao šta je muško šta je žensko. Imali smo mi deklarisanu ravnopravnost, ali se uvijek vodilo računa o tome je li žena uspjela da se uda, nije li, je l’ ima dijete, a nema muža. I tu su manje sredine mnogo okrutnije od velikih sredina”, rekao je Puhalo.
Čaušević kaže kako je često idealiziranje prošlosti i romantizacija svih „starih, dobrih“ vrijednosti opasna, jer ta vrsta generalizacije pretpostavlja, pored ostalog, i moralnu superiornost tih načela, naspram demokratkih vrijednosti i sloboda.
„U ovaj korpus spadaju i običaji da je porodično nasilje privatna stvar, da je silovanje u braku dio bračnog života, da je sramota imati narušeno mentalno zdravlje, da žena ne može biti dobra majka svom djetetu ako je uspješna, da je žena kriva ako je žrtva silovanja i sl“, kaže Čaušević.
Iako smo u svijetu digitalnih tehnologija, okolnostima moderne demokratije i potpune tehničke razvijenosti neki narativi iz prošlih vremena i dalje su jako prisutni. Prije svega u mnogim zajednicama i domaćinstvima nasilje je i dalje normalizovano.
„Ta borba je doslovno borba i proces, koji najbolje rezultate daje ako se dešava u sinergiji ženskih i feminističkih organizacija, civilnog sektora, institucija čija je nadležnost da štite ljudska prava i stečene slobode, institucija koje treba da procesuiraju sve one koji počine krivično djelo, kao i medija, koji treba da poštuju etička i profesionalna načela svoje struke i kreiraju klimu u javnom prostoru gdje se činjenicIako neke prakse izumiru poput običaja u Crnoj Gori gdje su postojale žene koje su, u nedostatku muške djece u porodici, preuzimale ulogu muške djece/braće, takozvane virdžine, ženska djeca još nisu u potpunosti ravnopravna sa muškom. Pa se tako mnoge žene i danas odričnu nasljednog prava u korist braće. Pred zakonom su ravnopravne, ali ih naslijeđe uči drugačije.
„Nažalost, nepisana pravila su ponegdje još uvijek snažnija od pisanih zakona, tako da ovakve prakse postoje i preživljavaju. Put prema odbacivanju ovih praksi je spor, može da traje i kroz više generacija, i tu nema drugog rješenja, nego uporno raditi na osnaživanju djevojčica i žena, na obrazovanju svih, na odlučnom istrajavanju na stavu da bez rodne i svake druge ravnopravnosti nema dostojanstvenog života“, savjetuje Čaušević.
Ravnopravnost žena ugrožavaju nacionalizam, patrijarhat i kapitalizam
Rat 90-ih je, pojašnjava Puhalo, izbacio na površinu sve ono što je bilo skriveno i što je bilo ispod radara u socijalizmu. Ono o čemu se nije javno govorilo, odjednom je isplivalo.
“Isplivalo i postalo nešto što se zove možda čak i zvanična politika. A tu opet imamo ulogu vjerskih ustanova koje naravno drugačije gledaju na ulogu žene i muškarca u današnjem društvu i nacionalizma koji prosto ženu zatvara u privatne prostore, u kuće, i od njih očekuju da budu mašine za rađanje djece i za čuvanje porodice. I to je negdje s jedne strane dovelo do nekog promjene položaja žena”, kaže Puhalo.
Polje na kojem su žene ostvarile ravnopravnost je posao i to je nešto što ne može ići nazad, posebno jer se BiH suočava sa nedostatkom radne snage.
“Pa mi se čini da su žene vrlo, vrlo poželji radnici. Ali s druge strane s druge strane sad se i očekuje od žene ne samo da bude radnica nego da bude i dobra domaćica, da rodi dvoje, troje djece, bez obzira što je društvo ne podržava”, kaže Puhalo.
Danas se žene u fertilnoj dobi na razgovoru za posao, bez obzira što to zakon zabranjuje, pita da li planira rađati. Ako da, šanse da dobije posao su manje jer se tada na ženu gleda kao na trošak.
“Sad imamo ženu kojoj nismo, čini mi se, otpisali tu ulogu radnice, ali je sistem tako napravio da joj mnogo više otežava tu ulogu radnice jer se društvo ne brine dovoljno da je rastereti nekih drugih uloga. Ili da je nagradi za neke druge uloge. Pa se ne plaća porodiljsko, pitaju se hoće li rađati. To su sve neke poruke koje negdje govore šta društvo očekuje od tebe”, dodaje Puhalo.
Za to su, ocjenjuje Puhalo, krivi nacionalizam, patrijarhat i kapitalizam.
Od 90-ih žene su, smatra, izgubile institucionalnu podršku, ali su očekivanja ostala ista, ako ne i veća.
Sve to dovodi do toga da je žena ta koja podržava, statira, a ne neko ko treba da bude aktivan član zajednice. Žene u politici često ne koriste svoj položaj za poboljšanje položaja žena.
“Malo je žena koje imaju neku, autentičnu, svoju politiku, žensku politiku, proaktivnu politiku. Mahom su one tu da glasaju i da podržavaju svoje muške šefove. I milije im je da se pojave u društvu nekog popa, hodže ili fratra, nego na osmomartovskim maršovima. I to negdje govori kakav je odnos žena koje imaju moć prema drugim ženama i kakav je odnos prema samim sebi”, smatra Puhalo.
Desničari u pohodu na zabranu abortusa
Desničarske organizacije u Bosni i Hercegovini, ocjenjuje Puhalo ne mogu puno uraditi kada je u pitanju oduzimanje stečenih prava žena. Dodatno, smatra da je pitanje šta u BiH znači desničarski pokret jer je desnica zapravo mainstream politika.
“Nema prosto vraćanja nazad. Desničari sada vode obračun sa rodom i polom. Ja se više plašim odluka tipa da se smanje ili izbace kvote, o broju žena unutar političkih partija kad se govori o rukovodstvu, kad se govori o listama na izborima. Jer to je nešto što kod nas još nije postalo prirodno i što nije zaživjelo dobro”, smatra Puhalo.
Dobro je što se, govori Puhalo, desničarima ne isplati priča o ukidanju prava na rad koja bi se branila tezom o tradicionalnoj porodici koja žene smješta u domaćinstva, jer nema dovoljno muškaraca na tržištu rada. “Tu je poenta u stvari borba za moć. Ok, žene će raditi, žene će privređivati, žene će statirati u društvenom životu, ali je važno da moć ima muškarac, da on odlučuje. A to znači da uvijek negdje ženu držiš na kratkom povodcu što se tiče njenih prava i da uvijek možeš povući povodac. To je maksimum što mogu desničari”, vjeruje Puhalo.
No, na polju desničarskog djelovanja posljednih godina se pojavila nova agenda – zabrana abortusa.
“Na kraju krajeva oni neće biti protiv kontracepcije, oni će biti protiv abortusa. Možda će pokušati da ukinu abortus”, upozorava Puhalo.
Svaki pokušaj umanjivanja prava žena desničari brane tezom o povraktu tradicionalne porodice. Šta to tačno znali je široka tema, ali desničari se uglavnom fokusiraju na aspekte koji muškarce stavljaju u inferiorniji položaj.
“U javnom tumačenju preovladava upravo taj dio u kojem se žena štiti tako što se zatvara u privatni prostor a emancipacija shvata kao nametnuta novotarija“, zaključuje Čaušević.
(Tekst je napisan u saradnji sa Helsinškim parlamentom građana u okviru projekta „Naš otpor“, kojeg podržava švedska fondacija Kvinna till Kvinna i UK International Development.)
Fotografija: Pixabay
