Ženama je uloga majke “najprirodnija”, pri čemu se zanemaruju uslovi koje država treba osigurati, poput ekonomskih, socijalnih a sve češće i političkih, koji su nekada presudni za planiranje roditeljstva.
“Rađajte djecu”, nedavno se čulo u najvišoj zakonodavnoj instituciji Republike Srpske.
Poruka koju je adresirao jednoj zastupnici prvi čovjek Vlade tog entiteta doživljena je kao poruka svim ženama – poruka koja sugeriše da su upravo žene odgovorne za lošu demografsku sliku.
“Nije on uvrijedio mene, on je uvrijedio sve žene u Republici Srpskoj, sve porodice, jer nikad se ne zna ko se s čim nosi, jednostavno, to može biti neki komentar na ulici i to je uvrjedljivo a da jedan premijer na pitanje o pronatalitetnoj politici odgovara – ‘rađajte djecu’ je stvarno porazno”.
Zastupnica je Tanja Vukomanović iz opozicione Partije demokratske progresa. Prvi čovjek Vlade Republike Srpske je Radovan Višković.
“Ja sam pitala da li Vlada ima neke konkretne mjere da se zaustavi ova demografska slika koju danas imamo. Na to moje pitanje premijer je dobacio ‘rađajte djecu’ i ja sam nakon ministričinog odgovora, koji je također bio porazan, rekla da me začudilo to što premijer govori. Krivi žene i govori da žene rađaju djecu, to je strategija jednog premijera, jedne vlade”, priča Vukomanović za Diskriminacija.ba.
Nastupila je vrlo ”neugodna” rasprava.
“Rekla sam da je sramota da tako premijer govori i on je rekao – sram vas bilo – tako je nastala jedna neugodna diskusija i dobacivanje jednog premijera, jednog entiteta koje stvarno nije primjereno”, objasnila je Vukomanović.
Višković je odbacio optužbe tvrdeći da mu ”obraz, porodično vaspitanje i godine ne dozvoljavaju da to kaže”.
“Јa sam rekao – trebate da rađate djecu”, kazao je Višković za skupštinskom govornicom.
Reproduktivna prava kao političko pitanje
Da li čovjek treba da ima djecu, da li želi i koliko bi djece volio imati, ima pravo da sam slobodno odluči. U Republici Srpskoj to svakom pojedincu i pojedinki garantuje Ustav tog entiteta.
U Ustavu Bosne i Hercegovine (BiH) to pitanje nije jasno precizirano.
Narativi poput Viškovićeve poruke “rađajte djecu”, kao način za demografski rast sve više dobijaju na popularnosti, jer se ozbiljno društveno pitanje poput nataliteta adresira ženama.
Ženama je uloga majke “najprirodnija”, pri čemu se zanemaruju uslovi koje država treba osigurati, poput ekonomskih, socijalnih a sve češće i političkih, koji su nekada presudni za planiranje roditeljstva.
Takva društvena klima, u kojoj se intenzivira njegovanje tradicionalne i patrijarhalne vrijednosti, malo po malo potkopavaju status žene u društvu, njena prava i slobode.
“Sada u ovom neoliberalnom dobu svjesni smo da država značajno ograničava pravo žene u smislu da joj poručuje da država kontrolira njeno tijelo i ono što ona može uopšte htjeti kada je u pitanju reproduktivni život”, mišljenje je Asima Mujkića, profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.
Mujkić je podsjetio na primjer Poljske u kojoj su već godinama na snazi restriktivni zakoni o abortusu koji ženama ne dozvoljava pobačaj, čak i ako nerođeno dijete ima teške malformacije, te na primjeru konzervativnih sudaca u Sjedinjenim Američkim Državama koji su prije tri godine ukinuli ženama pravo na abortus, u pojedinim državama, a koje su do tada, na osnovu sudskog presedana Roe protiv Wade iz 1973. godine, uživale na nivou SAD-a.
Jačanjem desnice obično se pitanje roda stavlja u fokus političkog djelovanja.
Mijenja se i način viđenja uloge žene u društvu, kaže Mujkić, te ističe da u takvim društvima “žene neće biti u prilici da odlučuju, jer to nije njihovo tijelo, jer one rađaju buduće građane”.
Prolife kampanje kojim se želi uticati na odluku žene o abortusu sve su vidljivije i u BiH. Poruke na bilbordima, molitve za nerođenu djecu u javnim zdravstvenim institucijama, poput one martovske u Mostaru, to potvrđuju.
Cilj takvih inicijativa je smanjiti mogućnosti ili u potpunosti zabraniti abortus.
“Bosna i Hercegovina je nažalost u procesu te retradicionalizacije od 1990. dakle dobrih 35 godina”, kaže Mujkić i podsjeća na prve višestranačke izbore devedesetih godina prošlog vijeka i narative u kampanjama za pridobivanja glasača kroz isticanje “seta obiteljskih vrijednosti”.
“Ali time su jasno nagovijestile tu jasnu tendenciju koja je nažalost, pogotovo poslije rata, kroz svojevrsno privilegiziranje vjerskih institucija i naširoko legalizirano, da je očajni ekonomski ambijent gdje vi faktički bivate, od strane nekih fondacija ili nekih drugih, nagrađeni ako prihvatite takvu vrstu retradicionalizacije i uvedete u svoj život, dakle kroz ucjenu, dolazilo se do sličnih rezultata”, podsjeća na tadašnje trendove sarajevski profesor.
I nije na tome zaustavljeno, nastavlja on.
“Da ne govorim o jurišu vjerskih institucija na sistem školstva gdje su putem vjeronauka taj čitav set konzervativnih i retradicionalizacijskih vrijednosti ubrizgani u mlade umove.”
I danas se može očekivati da će se jačanjem konzervativnih struja smanjivati ženska prava i slobode.
“Treba uzeti u obzir i ono što se dešava u regionu. Da će ta vrsta i zahtjeva i tih pokušaja da se suzi slobodan prostor unutar kojega žena može donositi odluku i dalje će se smanjivati, a Mujkić ocjenjuje da “s druge strane nemamo baš na vidiku neke snage koje bi to stavile kao prioritet, naprosto u toj svakodnevnoj brizi za nacionalnu problematiku”.
BiH, ističe on, trenutno nije u stanju ni “prikladno kazniti femicid”.
Pravo na abortus: dostupno, ali ne i zagarantovano
Iako dostupan, abortus u BiH je i dalje tabu tema i o njemu se malo govori.
Prava u oblasti seksualnog i reproduktivnog zdravlja u BiH su često ograničena i neujednačena.
Nekada je za prekid trudnoće bitno i mjesto gdje živi pacijentica. Na primjer, stanovnice Nove Bile u Federaciji BiH ne mogu obaviti abortus u najbližoj bolnici.
“U bolnici Dr. Fra Mato Nikolić ne obavljaju se artificijelni abortusi!”, tako su u toj bolnici odgovorili na upit portala Diskriminacija.ba o prekidu trudnoće.
Uslovi za pobačaj su različiti kao i cijena. Razlikuju se i to da li ima ili nema anestezije tokom abortusa, pa čak i psihološka podrška.
“Ja sam imala dva spontana pobačaja, oba su mi rađena na živo. Dva puta sam se onesvijestila na tom stolu dok su me čistili. Posipali su me vodom. Čak i kad su završili, doktor mi kaže da mogu ustati s kreveta, a ja na nogu ne mogu. Moj muž pred vratima čeka, bukvalno me uzeo u naručje i iznio“, posvjedočila je pacijentica iz Mostara, čija se izjava nalazi u izvještaju “Ljudska prava u oblasti seksualnog i reproduktivnog zdravlja”.
Izvještaj je prije četiri godine pripremila Institucija ombudsmana za ljudska prava BiH u saradnji s Populacijskim fondom Ujedinjenih naroda (UNFPA).
“U proteklom razdoblju nije podnesena nijedna pritužba koja bi se odnosila na uskraćivanje prava na pobačaj ili na neodgovarajuće uvjete pod kojima se ti medicinski zahvati obavljaju”, odgovorili su na upit portala Diskriminacija.ba iz Institucije ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine.
Možda je tome doprinio podatak iz Izvještaja, a to je da gotovo 35 posto korisnica usluga smatra da žene nemaju informacije o postupku prekida trudnoće, pa se tako i ne žale.
Prema zakonu, prekid trudnoće se može izvršiti do desete sedmice trudnoće u BiH. Kasnije se abortus radi samo ako postoji vitalna indikacija ili uz odobrenje etičkog komiteta.
U pojedinim zdravstvenim ustanovama nije moguće uraditi abortus, zdravstveni radnici se pozivaju na “prigovor savjesti“ i mogu odbiti da urade abortus, piše u izvještaju Institucije ombudsmana za ljudska prava BiH.
Da se doktor odluči na “priziv savjesti“ dešavalo se i u Univerzitetskoj bolnici Foča.
Direktor Univerzitetske bolnici u Foči Nenad Lalović za Diskriminacija.ba kaže da se u toj bolnici obavljaju abortusi. No, doktori se mogu, a to obično čine, kako objašnjava, zbog “vjerskih uvjerenja”, pozvati na “priziv savjesti”.
U tim situacijama, kako kaže direktor Bolnice u Foči, abortus obavi drugi doktor i pacijentica dobije punu zdravstvenu uslugu.
Zbog ograničenja i neujednačenih prava Institucija ombudsmana u BiH dala je preporuke. One se odnose na osiguravanje ravnomjernih uslova za obavljanje pobačaja, dostupnost anestezije, pokrivanje troškova iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, te pružanje savjetodavne i psihološke podrške ženama prije i nakon zahvata.
Ali od tada ništa nije učinjeno i ni primijenjeno.
“Nije bilo značajnijih zakonskih izmjena koje bi ova pitanja sistemski adresirale”, dodaju za Diskriminacija.ba.
“Samo ostvareno pravo ne znači garanciju u provedbi“, ističu oni.
A zakoni o seksualnom i reproduktivnom zdravlju u BiH i dalje se oslanjaju na entitetske propise, od kojih su mnogi preuzeti iz zakonodavstva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) i nisu bitno reformisani. To su zakoni stari više od pola vijeka.
“To uključuje zakone o uvjetima i postupku prekida trudnoće u Federaciji BiH i Republici Srpskoj, koji ostaju neusklađeni i nedovoljno harmonizirani s međunarodnim standardima, uključujući preporuke tijela Ujedinjenih naroda kao što su CEDAW i UNFPA”, navedeno je u odgovoru Institucije ombudsmana portalu Diskriminacija.ba.
Ne postoji jedno zakonsko rješenje kojim bi se regulisalo pitanje prekida trudnoće, već su sadržana u niz drugih zakona, onim u oblastima zdravstva, socijalne zaštite, porodičnih odnosa, krivičnog i prekršajnog zakonodavstva.
U Federaciji BiH i Brčko distriktu je važeći Zakon o uslovima i postupku za prekid trudnoće iz 1977. godine, koji garantuje slobodu odlučivanja o rađanju.
U skladu sa važećim Zakonom iz 1977. za FBiH i Brčko distrikt, te Zakonom o uslovima i postupku za prekid trudnoće Republike Srpske – svaka žena ima pravo da, prema vlastitom izboru, odlučuje o prekidu trudnoće do desete sedmice trudnoće.
No, usluge namjerenog prekida trudnoće se ne pružaju u svim područjima BiH, kao što je to slučaj u Kantonu 10 i dijelu Mostara, gdje se rade isključivo medicinski indicirani prekidi trudnoće, navode iz Institucije ombudsmana BiH.
Uskraćivanjem pristupa abortusu u određenim okolnostima krši se pravo žena na zdravlje, pravo na privatnost, pravo na slobodu od nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i pravo na nediskriminaciju. Tako to tretiraju međunarodna tijela za zaštitu ljudskih prava i Ujedinjene nacije.
“Društvena stvarnost određenog, načelno ostvarenog prava, u ovom slučaju govorimo o pravu na abortus – zakonom ostvareno pravo na različite načine se ograničava u stvarnosti na različitim područjima u BiH”, ističe u razgovoru za portal diskriminacija.ba profesorica s Pravnog fakulteta u Sarajevu Amila Ždralović.
Kako govori ona “ostvareno pravo, istraživanja bar pokazuju, ne znači njihovu garanciju u provedbi”.
Ustav – odsutni garant slobode
Iako su zakoni o prekidu trudnoće u jednom dijelu BiH preuzeti iz zakonodavstva SFRJ, koja je još 1974. godine, kao prva zemlja u svijetu, pravo čovjeka da slobodno odlučuje o rađanju djece upisala u Ustav – Ustav u BiH garanituje osnovna ljudska prava ali nije precizirana sloboda odlučivanju o rađanju djece. Tako nema ni jasno preciziranog mehanizma zaštite od diskriminacije u tom smislu.
Uvrštavanjem ove norme u Ustav BiH, država bi signalizirala da štiti pravo svakoga na odlučivanje o svom tijelu, a politike bi bile usklađene s principima ljudskih prava i dostojanstva pojedinca i pojedinke.
“Ove principe treba direktno ugraditi u Ustav. To nije garancija da će se oni poštovati do kraja, ali to nam je nekako dodatni osigurač da tražimo ostvarivanje tih prava u stvarnosti”, smatra profesorica Pravnog fakulteta u Sarajevu Amila Ždralović.
To bi u trenutnom stanju u BiH značilo promjenu političke paradigme, smatra Mujkić.
“U zemlji kakva je naša, vi ili štitite individualno građanina, ili njegova ili njena prava, slobode ili štitite narod, konstitutivni narod, i on vam se javlja kao subjekt i čitav sistem podređujete zaštiti njegovih kolektivnih prava i sloboda. Ne treba vam govoriti za šta smo se mi opredijelili”.
Profesorica Ždralović ističe da bi promjena Ustava BiH značila korak dalje u borbi protiv diskriminacije.
“Ako bi se usvojile sve inicijative izmjene i dopune Ustava BiH, bilo bi naivno tvrditi da bi usvajanje tih prijedloga automatski vodilo i ostvarivanju prava”, ističe ona. To je, kako kaže, “korak dalje u zaštiti ostvarenih prava i korak da se ostvari garancija prava”.
No, ne treba odustajati od borbe za jednakost i dostojanstvo jer nas to, “ne rješava odgovornosti da se borimo”, zaključuje Mujkić.
“Mi moramo izaći s onim #Ženski životi su važni# kao što imamo #Black Lives Matter# u Americi. Mi moramo izaći s tim i ne kako bismo privilegirali ženske živote, kako obično desničari kažu”, ističe on.
Kroz partikularnu borbu, u ovom slučaju ženskih ljudskih prava, Mujkić kaže da uvijek postoji ona univerzalna, ljudskopravaška dimenzija, jer se “kroz borbu za potlačene i ugnjetavane borimo za sve”
Za Inicijativu Građanke za ustavne promjene i portal diskriminacija.ba napisala Aida Đugum
Tekst preuzet sa: diskriminacija.ba
