Osmi je mart, Međunarodni dan žena. Na ulicama glavnog grada Bosne i Hercegovine vidljivo je da je praznik. Žene užurbano hitaju kući sa cvijećem u rukama.
Za žene zaposlene u Kantonu Sarajevo premijer Edin Forto je zatražio neradni dan, ali ne i za one u realnom sektoru. One u realnom sektoru rade. Baš kao i žene koje promrzle na ulici prodaju cvijeće ili one u trgovinama u kojima je nesnosna gužva, jer svi kupuju poklone za Dan žena.
Osmi mart u BiH već davno se pretvorio u pomodni praznik, lišen ideje zbog koje se zapravo proslavlja, borbe za prava radnica, koje se ostatak godine suočavaju sa mobingom, diskriminacijom na radnom mjestu, verbalnim i seksualnim nasiljem i ugnjetavanjem.
Radnice u Bosni i Hercegovini, naročito one u realnom sektoru, i ove su godine praznik su dočekale sa nagomilanim problemima od onog da se 40-satna radna sedmica, propisana Zakonom o radu ne poštuje, da im je prekovremeni rad neplaćen, te da nema regulisanog porodiljskog statusa.
“Još jedan od velikih problema radnica u tom sektoru je i slobodni dani i godišnji odmor. Zakon je to regulisao i to je minimalno 20 dana regulisao, ali žene dobiju jedva deset dana. Odnos prema porodiljama je također problematičan u realnom sektoru. Od 1999. godine porodiljsko bolovanje iz zdravstvenog osiguranja je prešlo u socijalnu zaštitu. Zamislite žene porodilje dobijaju socijalnu pomoć. To je strašno. Tu je velika razlika između žena radnica u realnom i u javnom sektoru u kojem je to jako dobro regulisano”, kaže Suada Karić, predsjednica sekcije žena Sindikata srednjeg obrazovanja nauke i kulture Kantona Sarajevo.
Problema je mnogo i za žene zaposlene u javnom sektoru, rečeno je tokom razgovora koji su na temu “Radnice nekad i sad”, organizovali Fondacija Friedrich Ebert u BiH i Sarajevski otvoreni centar.
“Žene radnice u javnom sektoru obrazovanje, kultura, uprava, kao da ne trebaju da imaju pravo glasa, jer imaju radno vrijeme koje je fiksno, imaju sigurnu i redovnu plaću i dodatke na plaću. A šta se krije iza svega toga? Da li te radnice imaju problema? Mnogo. Ono sa čim je suočena žena u javnom sektoru je mobing, ugrožavanje njenog dostojanstva, njenog integriteta kao osobe”, kaže Karić.
Iako Zakon o radu definiše i mobing i ugrožavanje dostojanstva na radnom mjestu, zbog straha od gubitka radnog mjesta i činjenice da se osjećaju nezaštićeno, rijetke su žene koje o ovim problemima govore. Suada Karić vjeruje da je zbog svega toga potrebno prije svega govoriti o osnaživanju žena kako bi javno govorile o problemima na poslu.
Lejla Gačanica, pravnica koja se bavi istraživačkim radom, tokom prošle godine radila je istraživanje koje se bavi diskriminacijom žena na tržištu rada.
Ona kaže da je stopa zaposlenosti dvostruko veća kada su u pitanju muškarci, no i da se njihova radna prava krše jednako kao i kod žena. Kada je riječ o ženama radnicama posljednji podatak iz njenog istraživanja je da nema prijava za rodno zasnovanu diskriminaciju.
“To je rezultat mnogih faktora, najviše straha ne samo za radno mjesto, već i straha od reakcije sredine, straha od toga da se više nikada neće naći zaposlenje, a zapravo i vrlo niskog povjerenja kako u sindikate tako i u institucije koje bi trebalo da pruže zaštitu radnicima i radnicama”, navodi ona.
Rad u sivoj ekonomiji je nešto što najviše obilježava naročito višestruko marginalizirane žene, poput Romkinja, LGBT žena, povratnica, samohranih majki.
“Rad u sivoj zoni nije njihov izbor, takav rad poznatiji kao rad na crno, je nerijetko jedina opcija koja se nudi ovim ženama. S druge strane imamo još nekoliko segmenata koji prave dugotrajnu posljedicu o kojoj još nismo ni počeli da razmišljamo, poput razlika u penzijama i zapravo na koji ćemo način uopšte govoriti o penzijama kada su radnice u pitanju. Imamo onda razlike u platama, stereotipe o muškim i ženskim zanimanjima vrlo prisutne i ugovore o radu na određeno vrijeme koji su postali legalan način za otpuštanje i zloupotrebu radničkih prava”, kaže Gačanica.
Gačanica postavlja pitanje čija su zapravo radnička prava i odgovara: “Rekla bih da su radnička prava naprosto otuđena od radnika”.
“Radnici ih ne prepoznaju kao svoja. Ona su jedan normativ koji je propisan zakonom, koji postoji kao apstraktni pojam i koji se nerijetko tumači kao ostatak prošlosti”, dodaje Lejla Gačanica.
Osmi mart vezuje se za početke industrijalizacije i 1857. godinu, kada su se tekstilne radnice u Njujorku organizovale da bi skrenule pažnju na loše uslove rada i niske plate. Policija je razbila njihove demonstracije, ali je to rezultiralo osnivanjem prvog sindikata radnica.
Protesti 8. marta su se događali i narednih decenija, a najmasovniji i najpoznatiji je bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo Njujorkom tražeći kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa.
Upravo kroz primjer tekstilnih radnica u BiH Lejla Gačanica pravi poređenje statusa radnica nekada i sada u BiH.
“Radno mjesto nekada nije bilo samo mjesto na kojem se zarađuje plata. Ono je bilo bitno i sa društvenog aspekta, predstavljalo je dio identiteta i društvenu ulogu i cijeli jedan život se odvijao u tvornicama”, objašnjava ona i kao primjer navodi najuspješniju fabriku tadašnjeg vremena u toj grani industrije.
Riječ je o fabrici Sana iz tadašnjeg Bosanskog Novog, danas Novog Grada. Bio je to veliki prozvodni kombinat sa nizom pogona i više od 4.000 radnika. Ova, kao i brojne druge fabrike u kojima su prije rata radile žene danas zarasta u korov.
Žene Bosne i Hercegovine organizovale su prvi masovni javni skup 8. marta 1913. godine, na Međunarodni dan žena. Taj skup se pretvorio u protestni skup na kojem su okupljene zahtijevale, prije svega, ekonomsko i političko oslobađanje žena.
Bosna i Hercegovina ima istoriju ženskih pobuna i štrajkova kaže Besima Borić, osnivačica je i dugogodišnja predsjednica Foruma sindikalnih aktivista i aktivistica SDP-a BiH.
“Pomenuću samo prvi štrajk koji su organizovale žene u tvornici Ćilima u Sarajevu, kada su se pobunile protiv niskih nadnica. Izdržale su mjesec i po dana, uspjele su čak da im se plata poveća 20 posto. Više od 50 njih je završilo u zatvoru, kazna im je bila tri dana zatvora. Navodim ovaj primjer, ima sigurno i boljih, zbog toga što su se te žene neorganizirane, bez ikakvih sindikalnih organizacija jednostavno pobunile jer su bile strašno eksploatisane, jako slabo plaćene i izdržale su sve torture i ostale kod svog stava”, podsjeća Borić na prvi štrajk koje su organizovale žene u BIH početkom 20. vijeka.
Ujedinjene nacije su 1977. godine donijeli rezoluciju o redovnom obilježavanju 8. marta kao Međunarodnog dana žena.
Teskt pruzet sa: www.slobodnaevropa.org
#DiscriminationDoesntWork #DiskriminacijaNeRadi
