U susret Međunarodnom danu žena objavljujemo tekst napisan 2014. godine koji je, nažalost, i danas, nakon šest godina, aktuelan. I ove godine obilježavamo ovaj dan marševima u Banjaluci, Tuzli, Mostaru i Sarajevu. Obilježavamo, jer ni ove godine nemamo šta da slavimo.
Piše: Dragana Dardić
Od rata naovamo ženske organizacije i grupe u raznim gradovima Bosne i Hercegovine obilježavaju Međunarodni dan žena – 8. mart kroz organizovanje marševa, javnih tribina, konferencija, uličnih akcija, izložbi….Obilježiće ga i ove 2014. godine marševima, šetnjama, tribinama, javnim nastupima.
Obilježiće ga, a ne proslaviti, jer nema bogznašta ni da se slavi.
Obilježiće ga, a ne proslaviti, jer svrha ustanovljavanja Međunarodnog dana žena nije izgovor za ranije izvlačenje sa posla kako bi se radne kolegice odvele u restoran na iće i piće, uz prigodne, uglavnom trivijalne poklone u vidu keramičkih vazni, jeftinog nakita i satova kupljenih uz popust. Možda bi taj gest izvođenja radnih kolegica u restoran i bio prihvatljiv, da na kraju, iz restorana, prvo ne odu žene žureći kući da skuvaju, operu, opeglaju…
Obilježiće ga, jer je Međunarodni dan žena prilika da se sumira šta je postignuto na planu borbe za ljudska prava žena: gdje su žene na političkoj BiH mapi, koja i kakva socioekonomska prava uživaju i koliko su sigurne i zaštićene od nasilja u svojoj kući, poslu, ulici, gradu, državi?
Obilježiće ga, jer u doba strukturnog nasilja, siromaštva, retradicionalizacije rodnih uloga, političkog elitizma i etničke homogenizacije, 8. mart ženama omogućava da se grupišu oko zajedničkih vrijednosti i osude patrijarhalne obrasce vladanja i retorike zastrašivanja i isključivanja.
Obilježiće ga, jer žele da održe i njeguju kontinuitet i kulturu sjećanja na postignuća ranijih generacija žena, i demonstriraju posvećenost transformaciji društvenih odnosa koja uključuje borbu protiv ideologija dominacije, rodne, klasne i rasne diskriminacije.
Žene u političkom životu BiH
Jedan od najvećih uspjeha ženskog pokreta nesumnjivo je bilo uvođenje tzv. “ženskih kvota” u Izborni zakon BiH kojima je obezbijeđeno procentualno učešće žena na kandidatskim listama.
Uvođenje kvota jeste doprinijelo većoj zastupljenosti žena u politici, ali taj procenat je i dalje daleko od “ravnopravnog učešća” ili bar Zakonom o ravnopravnosti polova proklamovanih 40 posto žena na svim mjestima odlučivanja i upravljanja na svim nivoima vlasti.
U Vijeću ministara BiH i dalje nemamo nijednu ministricu, a pozicije u Predsjednišvu BiH i dalje suvereno drže tri pripadnika iz reda tri konstitutivna naroda – Srbin, Hrvat i Bošnjak.
U Parlamentarnoj skupštini BiH ženama pripada 19% poslaničkih/delegatskih mjesta, a nakon lokalnih izbora 2012. godine, žene su dobile 17,1% zastupničkih/odborničkih mjesta u općinskim vijećima/skupštinama opština u BiH, a izborile su i čak! pet načelničkih pozicija.
Ako biste se i žalili na neispunjavanje Zakonima propisanih obaveza, pitanje je šta biste postigli. Tužba protiv Izborne komisije BiH koja je 2006. verifikovala mandate tadašnjim članovima Vijeća ministara BiH među kojima nije bilo nijedne žene, odbačena je uz obrazloženje da Sud BiH može razmatrati samo “konačne upravne akte”. Ispalo je tako da odluka Centralne izborne komisije o verifikaciji mandata članovima Savjeta ministra, kojom smo “povjereni na četvorogodišnje upravljanje” devetorici muškaraca, nije nešto čime bi Sud trebalo da se bavi!
Podsjećanja radi, sudske vlasti su za sedam godina, od 2003. kada je usvojen Zakon o ravnopravnosti polova BiH do 2007. godine, donijele, slovom i brojem, dvije presude na osnovu Zakona o ravnopravnosti polova! Od toga je jedna presuda kasnije poništena.
I dalje smo u politici i slijedi pitanje za milion KM – navedite imena žena koje su aktivno učestvovale u pregovorima o ustavnim promjenama u BiH? Ne znate? Pa ne možete ni znati kada ih nije ni bilo, jednostavno su isključene iz pregovora kao da se pitanje uređenja zemlje njih ne tiče ili ne dotiče.
Svijetao primjer predstavlja Inicijativa građanki za ustavne promjene koja okuplja žene iz organizacija civilnog društva koje svakodnevno rade na razumijevanju pojmova pola i roda, mira, slobode i ljudskih prava. „Platforma ženskih prioriteta za ustavne promjene sa amandmanima na ustav BiH iz rodne perspektive“ je zahtjev za ravnopravno i pravednije učešće žena i muškaraca u privatnom i javnom životu BiH kojim se promovišu koncepti socijalne pravde, vladavine prava i neposredne demokratije.
Žene i socioekonomska prava
Pored zahtjeva za pravom glasa, jedan od ključnih prioriteta ženskog pokreta prije 100 i više godina bio je obezbjeđivanje boljih radnih uslova za žene, veće plate i humanije radno vrijeme. 100 godina poslije zahtjevi su tek nešto drugačiji – žene i dalje pokušavaju da nađu svoje mjesto na tržištu rada, da usklade svoje privatne i profesionalne živote, da nadomjeste gubitak nekadašnjih sistema podrške (besplatne jaslice, obdaništa, obrazovanje, porodiljska odsustva…), da dobiju iste plate za isti posao koji obavljaju njihove muške kolege, da ne budu diskriminisane prilikom zapošljavanja i na radnom mjestu, da ne budu otpuštane kada ostanu trudne, da ne budu „otpisane“ kao nepoželjna radna snaga zbog svojih godina, itd. Jednom rječju bore se da rodno osvijeste eksploatatorske politike neoliberalnog kapitalizma.
Ovdje neću navoditi sumorne statistike sa zavoda za zapošljavanje o nezaposlenim ženama, niti procente samohranih žena koje same vode domaćinstva, niti analize koje govore o neplaćenog i nevrednovanom „kućnom poslu“ žena. Osvrnuću se samo na jedan od aspekata kršenja radničkih prava žena, a koji se tiče plaćenog porodiljskog odsustva.
Uživanje ovog prava – prava na porodiljsko i na naknadu za vrijeme porodiljskog, zavisi od mjesta stanovanja žene, odnosno od mjesta gdje su doprinosi uplaćeni! Pa tako zaposlene žene u Kantonu Sarajevo dobijaju za vrijeme porodiljskog 60% neto plate, u Tuzlanskom kantonu 90%, a postoje kantoni u kojima ovo pravo uopšte nije zagarantovano!
Naknada za nezaposlene majke tokom trudnoće i nakon rođenja djeteta varira između 10%
i do 20% od prosječne neto plate, ili se plaća kao jednokratna pomoć, ili se čak uopšte ne uplaćuje![1]
A šta u ovom i ovakvom društvu mogu da očekuju samohrane majke čiji bivši muževi ili partneri ne uplaćuju alimentaciju za djecu i koje pokušavaju da nađu bilo kakav posao? Ili 50-godišnje žene čije firme su pod stečajem? Ili žene na selu? Ili žene sa invaliditetom?
Ima li mjesta za njih na tržištu rada?
Nasilje protiv žena
„Oblici rodno zasnovanog nasilja javljaju se u svim životnim fazama razvojnog ciklusa žene, pa čak i prije rođenja (kao što je slučaj sa selektivnim pobačajima ženskih fetusa); u ranom djetinjstvu (ubistva ženskih novorođenčadi, nejednako poklanjanje pažnje ishrani i zdravlju ženske djece); tokom djetinjstva (prisiljavanje na rane brakove, u nekim kulturama sakaćenje genitalija, prostitucija); u periodu adolescencije (silovanje, seksualno zlostavljanje, trgovina ženama, nasilje zbog odbijanja udvaranja, seksualno zlostavljanje na radnom mjestu); u reproduktivno doba žene (nasilje u porodici, silovanje u braku, ubistva radi miraza ili iz časti, nasilje na radu, seksualno uznemiravanje); u starosti (uskraćivanje osnovne brige o zdravlju, zlostavljanje i eksploatacija udovica). Nasilje protiv žena nije incident već mehanizam kojim se žene kroz cijeli životni ciklus drže pokornima i na „mjestu kojem im pripada“[2].
Zahvaljujući kontinuiranim naporima i aktivnostima ženskih organizacija u BIH, nasilje nad ženama je prepoznato kao društveni problem, na čijem sprečavanju, rješavanju i kažnjavanju bi trebalo da rade institucije države. Kažem „bi trebalo“, jer u praksi to nije slučaj.
U Bosni i Herecegovini je na djelu dvostruko normiranje djela nasilja u porodici, koje se tretira i kao krivično djelo i kao prekršaj! što stvara dodatnu nesigurnost i nepovjerenje u institucije.
Pored toga, i pored svih obuka, policija i dalje, u nekim slučajevima, ne reaguje na zakonom propisani način, prosto ne prijavljujući djela nasilja u porodici i pravdajući to riječima da se radi o „problematičnoj porodici“ ili riječima „oni se stalno tuku“.
Još uvijek nije obezbjeđena održivost sigurnih kuća za žene i djecu žrtve rodno zasnovanog nasilja, zaštitne mjere predviđene zakonima o zaštiti od nasilja u porodici su apsolutno neprimjenjive u praksi, a da ne pominjem nepostojanje nikakvih izlaznih i održivih strategija za žene i djecu nakon što napuste skloništa ili sigurne kuće.
Bosna i Hercegovina još uvijek nema ni jedinstvenu bazu podataka o ženama i djevojkama, žrtvama nasilja u porodici, iako je CEDAW Komitet još 2006. godine izdao preporuku Bosni i Hercegovini da uspostavi takvu bazu podataka.
A kad je riječ o sudskom procesuiranju slučajeva nasilja u porodici, i dalje preovlađuju uslovne i novčane kazne, dok izricanje zatvorskih kazni za počinioce nasilja ostaje u domenu rariteta.
Žrtve rodno zasnovanog nasilja predugo su samo brojke u crnim hronikama.
Zbog svega navedeno žene u BiH obilježavaju, a ne slave 8. mart, jer nema
bogznašta ni da se slavi.
[1] Miftari, Edita (2013) EKONOMSKA I SOCIJALNA PRAVA ŽENA U BOSNI I HERCEGOVINI U 2012-2013. Sarajevski otvoreni centar
[2] Izvod iz izlaganja Natalije Petrić pod nazivom Uticaj ekonomske krize na žene žrtve nasilja u porodici“ na javnoj tribini održanoj 5. juna 2009. godine u Banjaluci u organizaciji Helsinškog parlamenta građana i Udruženih žena.
