Dok širom Hrvatske molitelji ili klečavci, kako ih već ko zove, mole, ona im se pridružuje u svojim tihim misama i nerijetko joj se desi da je neko udari ili policija fizički odnese s mjesta gdje stoji i šuti iako svaki put policiji prijavi svoj dolazak i tihu misu
Razgovarala: Rubina ČENGIĆ
Arijana Lekić Fridrih, umjetnica i redateljka je aktivistica koja širom Hrvatske održava participativni performans pozivajući na poštovanje dostignutih prava žena. Razgovaramo netom nakon jedne tihe mise.
Kako je sve počelo?
INTERVIEW: Šta su tihe mise?
LEKIĆ FRIDRIH: Tihe mise su participativni performansi koje ja radim na razne teme u kontekstu zatiranje ženskih prava i pokušavam da dekonstruišem taj narativ koji čujemo do molitelja i koji sigurno utječe na poziciju žene u društvu, vjerujem da utječe, sigurna sam u to. Moja prva tiha misa, a ovo krajem sedmog mjeseca 2024. je bila 21., je bila mjesec dana nakon pojave molitelja na gradskom trgu u Zagrebu, a danas su već u 15 gradova diljem Hrvatske i dobro su organizovani i povezani s moliteljima iz Poljske i Švedske koji dolaze kod nas. Ono što je mene povelo je da sam pored njih prolazila s nećakinjom i ona me pitala što je to, a u tom času to je bila manja skupina muškaraca. Kada sam došla kući googlala sam i primijetila da su se u Poljskoj počeli pojavljivati prije 5 godina i tada je to bila jedna manja skupina muškaraca, a onda se formalizirala u pokret u mnogo gradova u Poljskoj, koji lobira za politiku koja je tamo došla na vlast, a to je ultrakonzervativna politika koja je opasna pogotovo za žene. Dovela je do toga da su žene i bukvalno umirale jer je bio zabranjen pobačaj. Jedna 33-godišnjakinja je umrla jer ljekari zbog strogih zakona nisu smjeli izvaditi plod iz njene utrobe iako je dijete bilo mrtvo. Budući da u Poljskoj nisu reagirali na molitelje jer su smatrali da će nestati ako ih budu ignorisali, a nisu nestali i budući da smo mi zemlja jako slična Poljskoj, primarno i u velikom postotku katolička zemlja, mislim da je jako važno reagirati i upozoriti da taj pokret nema nikakve veze s crkvom, religijom i kršćanstvom, nego se radi o čisto političkom pokretu.
INTERVIEW: Zašto Crkva ne reaguje ako već nema nikakve veze s njima?
LEKIĆ FRIDRIH: Mi smo nakon godinu dana od pojave molitelja dobili reakciju Crkve, istina ne pismeno, ali su se trojica visoko pozicioniranih ljudi u hrvatskoj Katoličkoj crkvi ogradili od poruka s tih skupova i to prije nego bilo koja politička stranka. Mi sada čekamo da se oglasi bilo koja politička stranka i kaže šta misli o porukama s tih okupljanja. Naime, niko nije protiv okupljanja, ali ako su poruke koje dolaze odatle protuustavne, a treba ih preispitati, ni jedna stranka ih nije komentirala i niko ne odgovara na upite o tome koji je njihov stav prema tome. Prva reakcija koju smo dobili je bila sredinom sedmog mjeseca, nakon što smo imali parlamentarne izbore na kojima se dogodilo ono čega smo se najviše bojali, a to je da su HDZ i ultrakonzervativni pokret dobili većinu, tijesnu, ali većinu i oni su organizovali okrugli sto zajedno sa Željko Markić (konzervativna ultradesna aktivistica, op.aut). U isto vrijeme je bio i okrugli sto na kom su se okupili političari i aktivisti suprotnog mišljenja, ali lično mislim da to nije bilo dobro i da bi bilo pametnije ono što je uradila pučka pravobraniteljica, a to je otići tamo i postaviti sva pitanja, a ne ići na okrugli sto na kom se složimo da prava treba štititi.
Bajrakom po glavi
INTERVIEW:Vama lično se događa da vas na tihim misama policija odnese, da vas molitelji udare…
LEKIĆ FRIDRIH: Nije policija, nego redari. U svim gradovima osim Zagreba, a obišla sam sve gradove, jer mislim da se Hrvatska ne može mjeriti po Zagrebu, puno je gora situacija u manjim gradovima, u unutrašnjosti. Počela sam ići iz Zagreba kada su se oni počeli širiti, počela sam ih pratiti jer se mi nismo uspjele dobro organizirati i složiti oko ovih aktivnosti. Idem u gradove poput Splita ili Šibenika, koji su izuzetno nasilni i gdje nema nikoga, nakon toga prebrojavam modrice, ali u Split se često vraćam jer je to drugi grad po veličini u Hrvatskoj i tamo sam studirala, ali i tamo i u Šibeniku je upitno ponašanje policije koja ne reagira na nasilje prema meni.
INTERVIEW: Kakve modrice, ko vam ih napravio?
LEKIĆ FRIDRIH: Ti mirni molitelji. U Šibeniku sam dobila bajrakom po glavi, a u Splitu me šef redara odnio s mjesta gdje sam stala iako sam imala sve dozvole koje oni nemaju. Postoje ti snimci na youtubee, ja sam uvijek ozvučena. Prvo su šef policije i redara vodili intiman razgovor o tome da li me pustiti ili ne, iako sam imala dozvole. I šef redara je rekao da ne može garantovati moju sigurnost ako ja stupim nogom na Peristil. To je kršenje zakona jer građani moraju moći proći, to je sloboda kretanja. Ali, on je mene podigao, uzevši me oko vrata istom rukom u kojoj drži krunicu i odnio me iako nisam ušla među njih. On je kao procijenio moju sigurnost, ne policija. Mene nije problem podići, ja sam 1,62 metara, a on više od 1,90. Tada je nastala fotografija koju smo izložili na Trgu Bana Jelačića jer on mene drži za vrat, a u ruci drži krunicu. Doživjela sam i napad bivšeg saborskog zastupnika, primio me za grudi na Trgu Bana Jelačića i ja sam dobila taj spor. Reakcija mirnih molitelja na moje prisustvo često eskalira u nasilje, a ja sam i najistaknutija, vjerovatno im djelujem kao crvena krpa iako ima mnogo mojih kolegica koje u svojim gradovima rade iste stvari i mislim da je to mnogo veća hrabrost jer su one među ljudima koje poznaju. Činjenica je da su tihe mise protekle dvije godine obilježene nasiljem i prijetnjama putem svih mogućih kanala jer se radi o jako dobro organizovanoj i finaciranoj skupini.
Među moliteljima i nasilnici
INTERVIEW: Otkud uopšte molitelji, kako su se oni pojavili, otkud pobuna protiv prava žena nakon više decenija borbe za njih?
LEKIĆ FRIDRIH: Danka Derifaj (novinarka NOVA TV, op. aut) je za Provjereno napravila jednu sjajnu reportažu u kojoj je slijedila trag novca, a onda je razgovarala i s jednim svećenikom nakon čega je svima u crkvenoj zajednici zabranjeno da direktno razgovaraju s medijima. Molitelje finansira organizacija Ordo luris, koji ima prijateljsku organizaciju koja se zove Vigilare. Mi imamo i dokaze o plaćanju. Isto je bilo u Poljskoj i mislim da je njima cilj ukidanje prava na pobačaj. Ali, prva stvar za koju oni mole jeste da muškarac postane autoritet u obitelji, a nije neobično da među tim moliteljima prepoznajemo muškarce koji su bili gonjeni zbog obiteljskog nasilja. Kada je Domovinski pokret ušao u Vladu Hrvatske odmah su tražili deratifikaciju Istanbulske konvencije što HDZ za sada odbija jer EU na to ne gleda blagonaklono, ali HDZ neće moći zauvijek odbijati taj zahtjev. Ono što se sada događa jeste da Domovinski pokret raste, a HDZ pada, odnosno da raste trend neokonzervativizma, a mi se borimo za građanski odgoj koji nije uveden. Moje mišljenje je, nisam sigurna da li je ispravno, ali sam izvela zaključak da je velikim dijelom na ove društvene promjene utjecao rat i obrazovanje, jer naše bake su se izborile za naša prava, mi ništa nismo dobile. Ali, recimo, moja majka nakon rata nije imala vremena meni objašnjavati šta je feminizam i osnaživati me kao ženu, nego me prepustila obrazovnom sustavu i objašnjavala mi šta je rat. Tako se dogodila jedna rupa, pa su se pojavila Sanja Sarnavka, Rada Borić i Neva Tolle, ali to su bile tri žene koje jesu bile vrlo glasne, ali ih niko nije smatrao ozbiljnim jer zašto bismo se bavili ženskim stvarima kada postoji toliko drugih otvorenih pitanja. I mi tek sada, u nekoliko posljednjih godina, pokušavamo držati taj dijalog otvorenim.
INTERVIEW: Dijalog – s kim, jer djeluje da molitelji ili desničari ne slušaju?
LEKIĆ FRIDRIH: Ne mislim s njima, oni ga ne žele, a mislim i da je nepotreban, nego dijalog s građanima i građankama, Jer ljudima treba objasniti da ako neko moli krunicu u okviru nekog događaja koji liči na događaj vjerskog karaktetra – to ipak nema veze s vjerom, nego je stvar politike. Mislim da smo uspjeli jer prema istraživanjima jako malo ljudi podržava njihove akcije. Dijalog u ovom slučaju znači raskrinkati te događaje, razgovarati s građanima, putovati, govoriti na način koji svatko može razumjeti. Da smo na pravom putu pokazuje to što danas imamo veliku podršku katolika i katolkinja.
Nužno je potreban građanski odgoj
INTERVIEW: Da, ali kažete da raste ugled Domovinskog pokreta koji je na tom tragu?
LEKIĆ FRIDRIH: Oni rastu u pojedinim izbornim jedicima, kao na primjer u Slavoniji, koja je najsiromašniji dio Hrvatske. I ja bih rekla da je glas za njih samo bunt s obzirom na to u kakvom je stanju Slavonija, koliko je zapuštena. Nisam sigurna da ljudi gledaju njihove rodne politike iako su oni bili najtransparentniji u programu, nego gledaju činjenicu da je rukovodstvo te stranke mahom iz Slavonije i vjeruju da preko njih mogu ostvariti ekonomske interese regije jer je to iznimno siromašna regija, Osijek je recimo prazan…
INTERVIEW: No rizik tog ekonomskog interesa jeste da se pod krinkom zaštite ekonomskih interesa provuče destruktivna rodna politika?
LEKIĆ FRIDRIH: Da. Kod nas je sada dok razgovaramo pokrenuta inicijativa za osnivanje rodnih studija i to je polemika koja se nažalost ne vodi na pravi način, Razgovara se, na rekla bih elitistički način, koji je neprihvatljiv građanima i građankama. Razgovara se na akademskoj i političkoj razini, a na političkoj razini uvijek postoje teme koje su bitnije od rodnih studija. I onda se paralelno s tim odigrava bitka za ili protiv rodnih studija. Nama je nužno potreban građanski odgoj jer odgajamo generacije koje idu u desno. Izašlo je jedno istraživanje rađeno u 80 zemalja širom svijeta na vrlo mladim ljudima koje je pokazalo da oni smatraju da je partijarhat prirodno stanje stvari i da je feminizam donio mnogo lošeg nego dobrog.
Krenulo je od mizoginije
INTERVIEW: Ali da se vratimo na početak – od čega je sve krenulo?
LEKIĆ FRIDRIH: Od mizoginije! Čini mi se da je to dosta jasno i zaista vjerujem da ti muškarci smatraju da žene trebaju biti drugotne, a da njih treba slušati. Analizom grupa molitelja sam shvatila da tu postoje ljudi koji su plaćeni, oni koji zaista vjeruju da je potrebno osnažiti poziciju muškarca i povratak na odnose koje smo imali prije uspostave ženskih prava. I postoje ljudi koji su tu zalutali i koji ne razumiju šta se događa. U Splitu, recimo, otvoreno mole za patrijarhat i to mole Djevicu Mariju! Zbog toga mislim da je mizoginija početak. Žene se jesu emancipirale koliko su mogle, ali još uvijek su često ovisne o muškarcu i to je razlog zašto se ne možemo izboriti ili naći prave načine borbe – upravo zbog egzistencijalnog straha. Kako ženi koja ima dvoje djece reći da ostavi suprugu nasilnika ako nemamo riješen način da je zaštitimo? Kako će ona stati i prosvjedovati? Nikako!
INTERVIEW: Na početku borbe za ženska prava smo imali AFŽ i osnaživanje žena, visoki stepen solidarnosti – gdje je sada ta solidarnost i kako je moguće da su osnažene žene odgojile muškarce-molitelje?
LEKIĆ FRIDRIH: Nije nužno stvar u ženama, iako ima onih koje mole zajedno s ovim muškarcima, ne ulaze u krug, ali mole sa strane i često su najgrublje u komentarima. Mislim da je ipak obrzaovanje jako bitno. Obrazovni sustav kod nas od vrtićke dobi funkcioniše na pogrešan način. Nedavno se pojavila fotografija ploče u vrtiću na kojoj piše koji su poslovi muški, a koji ženski. I vi to ne možete poništiti ako niste baš aktivna majka, ne možete sve stići. Mi kroz projekat Od 5 do 95 intervjuiramo žene svih dobi uključujući i žene od 105 i djevojčice i te djevojčice ponavljaju iste stvari, neovisno o tome odakle su ili ko su im roditelji. Primjera radi, intervjuirali smo unuku jedne naše aktivistkinje koja je ponovila iste rečenice koje se evidentno provlače kroz škole i vrtiće. I u jednom momentu je ta naša drugarica pitala kako je to moguće, a to je, jednostavno, reprogramiranje koje dolazi sa socijalizacijom i iznimno loše obrazovanje koje formira mlade ljude. Tu obitelj ima ogromnu ulogu, ali nekada ne može protiv kolektiva, vrtića i škola, protiv kolektivnog znanja i vrijednosti koje se prenosi na djecu. Istraživanje koje sam pominjala govori o djeci koju su odgajale majke naše dobi, a oni s pokupili neke druge stavove i vrijednosti. Tu su i društvene mreže gdje se glorificira mizoginija i mlade žene i muškarci to prihvaćaju. I to je jednostavno tako.
Jedna moja prijateljica iz Poljske je rekla da je to desni populizam i da bi mi trebali raditi na lijevom populizmu. Meni je to zanimljivo jer njihov sadržaj je uvijek mizogin – djevojka se šminka, muškarac objašnjava.
I mediji i društvene mreže su dosta toksični, to se vidi i u komentarima na političarke u kojima se mržnja podrzumijeva. Najnormalnija stvar je da je ona histerična, luda ili preemotivna dok je muškarac strastven, krasan, pustio suzu, emotivan….
Doći do što više žena
INTERVIEW: Da li ste našli još neki odgovor na poruke molitelje osim tihih misa – prateći medije u cijeloj regiji stiče se utisak da su njihova zagovaranja uvijek pokrivaju neku tešku političku temu, a da su oni vrlo dobro pr-ovski potkovani, da su preuzeli terminologiju ženskog pokreta…
LEKIĆ FRIDRIH: Medijska slika u Hrvatskoj nije crno-bijela, Ja imam dosta jaku podršku, mislim da sam najpokrivenija javna osoba u Hrvatskoj, a moja prijateljica Dunja Bonacci Skenderović je radila jedno istraživanje o kom se izvještavalo vrlo afirmativno. Postoje portali koji su namijenjeni da nas ocrne, ali kako ocrne mene – ocrnit će i druge koji se bave pravima migranata, stranih radnika… Ali mainstream mediji su otvoreni za nas i ja to koristim, dala sam intervju za Gloriju jer moram doći do što više žena u Hrvatskoj. U ženskim organizacijama su mi to zamjerili, ali meni je bilo bitno da prenesem poruku i novinarka je prenijela. Mislim da je važno da se o ovom priča i da se priča objektivno, a mediji moje izjave prenose vrlo korektno i to mogu reći i za moje drugarice iz drugih gradova.
Kukavičluk opozicije
INTERVIEW: I šta je odgovor?
LEKIĆ FRIDRIH: Ne postoji samo jedan, ima ih više. Preduvjet za bilo što je da progovore ljudi koje smo izabrali kao svoje predstavnike u parlamentu, da nešto kažu. Mislim da bi to bila gesta koja bi bila značajna za veći broj ljudi. Drugo je poslati upit na Ustavni sud da procijeni ustavnost tih poruka jer u Ustavu Hrvatske stoji da je zagarantovana jednakost i zabranjen govor mržnje, a poruke koje dolaze s tih skupova ne zadovoljavaju te standarde. Izgubili ili dobili – mogli bi ih zaustaviti na neko vrijeme. Skupove ne možemo zabraniti na drugi način. Zaista smatram da je nedopustivo da nam recimo grad Split ne daje dozvolu da stojimo na javnom mjestu. Pritisak stiže sa svih strana, ali mi posebno smeta kukavičluk ljudi u opoziciji – biti na poziciji na kojoj možeš donositi odluke, a bojati se prokomentirati nešto jer misliš da će neko od tih ljudi zaokružiti drugu partiju,a ne tebe je visoka razina kukavičluka. Nerijetko čujem da ne bi komentirale molitelje jer dobiju prijetnje u inboks. Pa ja ih dobijem svakodnevno, pa odem na policiju u prijavim. Misli da je šutnja čisti kukavičkluk i to prezirem i nejasno mi je zašto te stranke koje se predstavljaju kao iznimno progresivno šute o tome.
INTERWIEV: Kažete da ankete pokazuju da je sve više ljudi koji vas podržavaju – koje poruke ili kanali komunikacije su se pokazale kao najuspješnije?
LEKIĆ FRIDRIH: Instagram je privilegija, ali nisu svi na društvenim mrežama, Ja sam prije parlamentarnih izbora išla od sela do sela, potajice, dogovarala sam se s knjižnicama i predstavljala projekat Od 5 do 95 koji je benigan. Moje ime nije, ali Od 5 do 95 jeste i svaki taj razgovor bi, bez mog forsiranja, završio zaključkom da je izborno mjesto sigurno za žene i da one tamo mogu zaokružiti koga one žele. Nije mi bilo bitno za koga će glasati, nego samo da same odlučuju, da ne zaokruženje muž. Našle smo načine da recimo odu na kavu s prijateljicama, pa usput na glasanje i slično. To je uspjelo, ali ono što je mnogo više pomoglo jeste razgovor, Bez obzira što nam zakonodavstvo ne funkcionira mi i dalje imamo jedan broj nevladinih udruga koje mogu osigurati pomoć. Jesmo podkapacitirani i umorni, ali Solidarna obuhvaća cijelu Hrvatsku. I ja sam u poziciji da kada mi se žena povjeri – imam na koga da je uputim i organizacija će pružiti besplatnu pravnu pomoć ili bilo kakvu drugu vrstu pomoći. Ono o čemu se razgovora, a bila sam i po otocima i po selima, jeste nasillje svih vrsta, od psihološkog do fizičkog i tu se nešto mora uraditi, malim koracima, ali mora, A do tih žena ne možete doseći osim da lično odete tamo. To isto rade i moje kolegice iz organizacije Adela iz Osijeka s tim da nismo koordinirane. Naredna misa je u Vukovaru jer su počeli da mole i tamo, Ali nije nužno da idem u Slavoniju jer one to pokrivaju, a one su istinske feministkinje i ne zanima ih treći ili četvrti val i ova ili ona knjiga, nego žene u nevolji kojima treba pomoć.
INTERVIEW: Otkud Poljaci i Šveđani o kojima govorite i kako je nastala ta mreža?
LEKIĆ FRIDRIH: Šveđani su se pojavili nekoliko puta u Slavoniji, ali Poljaci su redoviti, posebno u Splitu. Oni nose obilježja svoje organizacije, mole na poljskom i gube se po Splitu, pa ih redari skupljaju. To je jedan vid podrške te poljske podružnice da ih ima više, s tim da je poljski model izgledao drugačije. I pošto javnost nije reagirala – oni su pazili da ih ne ne bude previše, da ne budu uočljivi, a kod nas sada nastoje da budu sve masovniji, I kada ja negdje najavim dolazak oni se pojave u mnogo većem broju, okupe se iz Splita, Zadra, dođe bus Poljaka u 5 ujutro – dobiju sendviče i dnevnicu, a poslije molitve se vrate u bus i natrag u Poljsku. To je organiziran politički pokret.
(Tekst je napisan u saradnji sa Helsinškim parlamentom građana u okviru projekta „Naš otpor“, kojeg podržava švedska fondacija Kvinna till Kvinna i UK International Development.)
Tekst preuzet sa: www.interview.ba
