Novo istraživanje predstavlja sveobuhvatnu analizu stanja u sektoru (industriji) tekstila, odjeće, kože i obuće (TOKO) u Bosni i Hercegovini, sa posebnim fokusom na radne uslove, nivo plata, sigurnost zaposlenja, sindikalna prava i izazove koje donosi klimatska i ekonomska tranzicija.
TOKO sektor zauzima značajno mjesto u bosanskohercegovačkoj ekonomiji. Zapošljava oko 32.000 radnika i radnica, učestvuje sa 7-8% u ukupnoj vanjskoj trgovini i snažno je integrisan u evropske lance nabavke. Ipak, iza statističkih pokazatelja stoji industrijski model koji je dominantno zasnovan na tzv. lohn proizvodnji – sistemu dorade u kojem domaće fabrike obavljaju radno-intenzivne operacije za strane brendove, dok najveći dio dodane vrijednosti ostaje izvan zemlje. Upravo taj strukturni okvir čini pozadinu radnih i socijalnih problema koje istraživanje dokumentuje.
Terensko istraživanje provedeno je u šest fabrika. Iako zakonodavstvo predviđa 40-satnu radnu sedmicu kao standard, praksa pokazuje znatno fleksibilniju i intenzivniju organizaciju rada. Periodi povećanih narudžbi, naročito pred sezonske kolekcije, rezultiraju produženim radnim sedmicama od 45 do 48 sati, uz radne subote i povremeno nedjelje.
Jedan od centralnih i najzabrinjavajućih nalaza istraživanja odnosi se na duboki jaz između zakonski propisane minimalne plate i onoga što radnici i radnice sami definišu kao dostojanstvenu platu. Neto plate u istraženim fabrikama kreću se između približno 480 i 610 eura mjesečno, uz rijetke slučajeve koji dosežu 650 eura. Ovaj raspon sistematski smješta TOKO radnike i radnice pri dno nacionalne raspodjele dohotka, unutar najniže plaćenih industrijskih grana u zemlji.
„Moja plata je taman toliko da ne gladujemo, ali ne i dovoljno da živimo kao
normalni ljudi. Ako se desi nešto neočekivano, izgubljeni smo“,
rekla je jedna radnica (49) u proizvodnji odjeće.
Istraživanje jasno pokazuje da koncept pravedne tranzicije mora uključiti i TOKO sektor. Klimatske promjene već imaju direktan uticaj na radne uslove, naročito kroz toplotne valove koji pogoršavaju uslove rada u proizvodnim halama.
Bez sistemskih intervencija – povećanja plata prema referentnoj dostojanstvenoj vrijednosti, jačanja inspekcijskih mehanizama, stvarne zaštite sindikalnih prava i odgovornijeg ponašanja globalnih brendova – TOKO sektor će ostati zarobljen u modelu niske dodane vrijednosti i visoke socijalne ranjivosti.
Istovremeno, klimatska i tržišna tranzicija može dodatno produbiti ove rizike ukoliko se ne osigura planirana, socijalno osjetljiva i pravedna transformacija industrije.
Kompletno istraživanje možete pročitati u priloženom PDF-u (na našem i engleskom jeziku):
