Moje ime je Miriam Struyk i sada sam direktor programa u PAX -u, holandskoj mirovnoj organizaciji. Prije 25 godina PAX se zvao IKV, a mi smo bili vrlo aktivni u okviru hCa. hCa je međunarodna mreža aktivista za ljudska prava i mir, od kojih su tada mnogi već sarađivali jedni sa drugima u doba Hladnog rata. hCa je mreža koja je formalno stvorena neposredno nakon pada Berlinskog zida s idejom da evropskim građanima garantira vrijednosti Helsinškog sporazuma: ljudska prava, mir i demokratiju. Osigurati zajedničku i slobodnu Evropu – od temelja. Ta nada, taj pojam da se Evropa može oblikovati prema našim idealima, bio je kratkog daha i slomljena je prvenstveno izbijanjem rata u Jugoslaviji.
hCa aktivisti postali su blisko povezani sa građanima Bosne i Hercegovine. Slogan 1991. bio je „Bez obzira hoće li se zemlja raspasti ili ne, građani će ostati zajedno“. Kancelarija je osnovana u Sarajevu, a kasnije i u Tuzli. U tom gradu je u oktobru 1995. organizovan veliki međunarodni skup. Učestvovala sam na toj Skupštini u Tuzli, a početkom 1996. napustila Holandiju da živim i radim u Bosni, te podržim razne hCa projekte i kancelarije u BiH.
1996. poslije rata smo mogli otputovati u Banja Luku da tražimo ljude koji žele biti dio ove mreže i otvoriti kancelariju. Tako smo upoznali Lidiju Živanović. Ostalo je istorija.
Nevladinu organizaciju uvijek čini mnogo ljudi i ne vrti se samo sve oko jedne osobe. U stvari, isticanje jednog pojedinca ne čini suštinu nevladine organizacije; Nevladine organizacije predstavljaju ideju koju utjelovljuju mnogi: osoblje, volonteri i mnogi drugi. Međutim, budući da je godišnjica, ipak ću sebi dopustiti da barem jednom stavim osnivačicu u središte pažnje. Lidija i centar pažnje nisu prirodna kombinacija; Lidija je skromna. Ali Lidija je takođe bila predana, inteligentna, hrabra i puna upornosti. Arhitekta koja, iako je tvrdila da ne poznaje rad nevladinih organizacija, imala je to u genima. Mogla je, kao niko drugi, povezati ljude i slušati ih. Ona je bila ta koja je, uz vrlo malu pomoć drugih, osnovala hCa Banja Luka. Zajedno sa Zoranom Levijem napravljeni su prvi koraci, ali su se ubrzo počeli angažovati drugi ljudi, često nakon dugih rasprava u vrtu hCa kancelarije. Lidija je blisko sarađivala s Nadom Gulubović iz Udruženih žena kako bi osnažila i povezala žene. Ohrabrila je Aleksandru Petrić da zajedno sa hCa Tuzla pokrene omladinsku mrežu; i mogla bih navesti još mnogo primjera. Lidija je radila sa ženama, sa mladima, sa manjinama. To je bilo nekako paradoksalno, jer zaista nije razmišljala o kategorijama ljudi; Lidijino razmišljanje bilo je inkluzivno, mnogo prije nego što je to postalo popularna riječ nevladinih organizacija. Lidija je bila ta koja je sprovela intelektualne ideje hCA u praksu, koja je stvorila prostor za ljude da se okupe i razgovaraju, da budu građani. Mislim da je 1998. hCa izdala knjižicu pod nazivom „Hvala na Pitanju“, knjigu u kojoj su ljudi izrazili svoje mišljenje i osjećaje. Ubrzo je postalo jasno da ljudi cijene činjenicu da se ne fokusira samo na to da li su im prava povrijeđena, već da su ih pitali i kako su nakon teških ratnih godina. Ovaj pristup je tipičan za Lidiju, a tipičan i za hCa Banja Luka.
Pismo u cjelosti možete pročitati OVDJE
