Treba li nam škola za roditelje, jedno je od pitanja o kojem se razgovaralo na Okruglom stolu na temu “Izazovi odgoja i obrazovanja u savremenom društvu”.
Helsinški parlament građana Banjaluka, u sklopu USAID-ovog projekta PRO Budućnost, a u u saradnji sa Fondacijom Lara u Bijeljini je 19. juna je organizovao još jedan Okrugli sto na temu „Izazovi odgoja i obrazovanja u savremenom društvu“.
Panelisti okruglog stola bili su Angelina Perić, školska psihologinja; Oleg Grubač iz Centra za mentalno zdravlje i Tanja Marić, pedagogica sa Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci.
Tom prilikom je psihijatar Grubač istakao da je sve više djece ranog školskog uzrasta koji se Centru za mentalno zdravlje Bijeljina javljaju za pomoć i samim tim je primijetan porast broja djece koje imaju mentalne poteškoće. “Kad god imamo poremećaje u okruženju ono takođe utiče na poremećaj u razvoju djece. Broj ljudi koji se rijeci od PTSPa je ogroman, ja liječim stotine ljudi na području Bijeljine, a koliki je tek broj ljudi koji se ne liječe. I postavlja se pitanje kakvi su njihovi roditeljski kapaciteti da se bave djecom?”, smatra Grubač.
Pedagogica i profesorica sa Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci, Tanja Marić, istakla je da se danas traga za novim ciljem vaspitanja i odgoja koje je nekada bilo poslušnost i pokornost kako prema roditeljima tako i prema nastavnicima. “Današnje istraživanje pokazuje da roditelji imaju previše zaštićujući stil prema djeci, te da nedostaje struktura i nedostaju granice kako u roditeljstvu, tako i u školi. Gazda u školi bi trebalo da je nastavnik, a u porodici roditelj. Da li je zaista i danas tako?”, pitala je prisutne profesorica, ističući da povečano prisustvo policije u školama u stvari šalje poruku da nismo bezbijedni. “Mislim da su te mjere represivne i restriktivne, a ne preventivne”, naglasila je profesorica Marić.
Školska psihologinja, gospođa Perić istakla je da su sigurnost i stabilnost u porodici neophodne kako bi jedno dijete moglo da se pravilno razvija. Danas su roditelji skloni da prave djeci okruženje helikopter roditelja/staklenu bastu, izdvojeno od svih strahota ovog svijeta. “Emocionalna pismenost govori da i naše dijete, kao i mi moramo da doživimo sve emocije, kako tugu, bijes, tako i ljutnju, sreću i zadovoljstvo. Naši roditelji, u našem okruzenju uglavnom žele da odgajaju srećnu djeci u plaše se ako su naša djeca ljuta ili nesrećna, uskačemo jer se plašimo neke psihološke traume. Pokušavamo konstantno utješiti našu djecu, umjesto da ih učimo da se sami utješe. Imamo u stvari strah od postavljanja granica, jer se plašimo da će te granice ostaviti nekakve traume na nasu djecu”, smatra ona. Takođe, ističe da se upravo takve norme ponašanja prenose u školi, gdje roditelji ne očekuju da nastavnici postavljaju granice nego da djeca mogu da rade šta žele i kad žele.
Kada je riječ o izazovima sa kojima se nastavnici suočavaju o obrazovnom sistemu ona je istakla da su nastavnici isto tako u strahu od postavljanja granica, jer su nezaštićeni od sistema. “Boje se i konfrontiranja roditelja, koji nastavljaju prezaštićavati svoje dijete. Nastavnik se najčesce povlači, u strahu da ne izgubi svoj posao. A u najvećem gubitku su djeca”, zaključila je ona.
Kada je riječ o obrazovnom sistemu, stručnjaci smatraju da se u školi vrijednuje i ocjenjuje samo znanje, ali bi se trebalo vrijednovati i funkcionalno znanje, drugarstvo, kritičko razmišljanje. Ključ je ulaganju u obrazovanje i preventivno reagovanje, veća ulaganja i povećanje kapaciteta rada stručnih službi, jačanje društvne funkcije obrazovanja, upošljavanje nestranačkog kadra, samo su neki od zaključaka i preporuka okruglog stola u Bijeljini.
