Diskriminacija i stereotipi o ženskim ulogama i dalje su živopisni i rašireni u BiH u gotovo svim sferama društva. Jedan od korijena svih problema leži u neadekvatnom obrazovnom sistemu koji ne uključuje učenje o rodnoj ravnopravnosti.
Obrazovne ustanove kao što su osnovne i srednje škole trebaju biti mjesto gdje će učenici sticati znanja o diskriminaciji, borbi protiv iste, te o jednakosti spolova. Vrlo lako je zaključiti da se sam kontekst učenja o ovim bitnim stvarima može provlačiti kroz mnoge nastavne predmete, dok bi naglasak bio na određenoj skupini predmeta koji mogu najviše uticati na učenje o rodnoj ravnopravnosti.
Ako bi fokus stavili na osnovne i srednje škole, izdvojili bi se predmeti na kojima bi se uspješno moglo poraditi na nastavnim planovima i programima. Prvi predmet jeste demokratija i ljudska prava, odnosno „Građansko obrazovanje“. Kroz ovaj predmet potrebno je više učenja i diskusije o učešću žena u vlasti, u politici i osnaživanju žena u donošenju odluka. Analizirajući nastavni plan i program ovog predmeta u osnovnim školama, na samom početku nastavnog plana primjetni su istaknuti ciljevi predmeta od kojih se od posebnog značaja za ovu tematiku ističe: spolna ravnopravnost. Međutim, analizirajući nastavne jedinice nastavnog plana i programa niti jedna nije posvećena spolnoj ravnopravnosti iako je to jasno zadano u posebnim ciljevima nastavnog programa. Učenici osnovnih škola kroz nastavne jedinice predmeta „Građansko obrazovanje“ uče o autoritetu, pravdi, odgovornosti, privatnosti, građaninu i vlasti, ali se nigdje ne spominje nastavna jedinica direktno posvećena navedenoj rodnoj ravnopravnosti. Upravo bi ovaj predmet trebao da bude svojevrstan temelj za dobru socijalizaciju mladih naraštaja i učenje o ravnopravnosti spolova.
Drugi predmet koji bi dao više prostora za učenje jeste biologija. U zavisnosti od fonda sati, u sklopu antropologije nedovoljno se obrađuju same rodne razlike ali i diskriminacija žena te jednakost spolova. Nastavnim planom i programom nikako nije predviđeno učenje o rodnim razlikama u sklopu čega bi se to moglo povezati sa jednakošću spolova te pokrenuti eventualna debata o diskriminaciji i ulozi žena. Diskriminacija žena se nekad pominje kada se radi tema reprodukcije- kada žena ostaje u drugom stanju te se u nekim školama pokreće diskusija o položaju samohranih majki.
Ostaje pitanje koliko zapravo moći nastavnici u školama BiH imaju prostora da samoinicijativno, u ionako već pretrpan nastavni plan i program ubace diskusije o spolnoj ravnopravnosti, diskriminaciji i ulozi žena u društvu ili o položaju žena u politici. Također, posebnu pažnju je potrebno posvetiti razvijanju sposobnosti za uočavanje društvenih problema i njihovog rješavanja, kao i na razvijanju pozitivnih vrijednosti.
Prostora za naknadno mijenanje već postojećeg nastavnog plana i programa ima jako malo, a da se pritom ne štete ostale nastavne jedinice, što predstavlja veliki problem i ostavlja jako malo prostora za samoinicijativno djelovanje nastavnika i profesora. Pišući o pojedinoj grupi predmeta svakako ne isključuje da drugi predmeti nastavnog plana i
programa imaju ogromnu važnost. U skladu s tim neophodno je stvarati nove nastavne metode koje će nastojati podsticati učenje i diskusiju o ravnopravnost spolova. Nastavni plan i program treba mijenjati u skladu s vremenom, ne dopuštajući da zastarijeva te isti mijenjati onako kako se i samo društvo u kojem živimo mijenja. Također je izuzetno potrebno insistirati na uklanjanju stereotipa u udžbenicima. Ono što je neophodno za poboljšanje postojeće situacije je sveobuhvatan pristup koji uključuje institucije (nadležna ministarstva i obrazovne ustanove), ali i nastavni plan i program, reforma i revizija udžbenika na način da se eliminišu rodni stereotipi.
Budući da je obrazovanje u BiH ostavljeno u nadležnost entitetima, odnosno kantonima u FBiH, dodatna razrada teme i sama reforma nastavnog plana i programa se, nažalost, pomalo čini utopijskom idejom. S toga se opet vraćamo na nastavnike i profesore, jer sam nastavni plan i program često je dobar onoliko koliko ga dobrim predstavi sam profesor ili nastavnik. Nastavnici bi također trebali biti dio ove reforme. Samo poboljšanje evaluacijskog procesa i procjena rada nastavnika imaju itekako veliku ulogu, naročito kada govorimo o izmjenama nastavnog plana i programa. Nešto što iziskuje velika finansijska sredstva ali ima i pozitivan ishod jesu treninzi i seminari za prosvjetne radnike. Ovi treninzi trebaju pomoći prosvjetnim radnicima u pronalasku praktičnih rješenja ali i njihovo osnaživanje kako bi među učenicima podstakli učenje o rodnoj ravnopravnosti. Graditi škole bez diskriminacije spolova znači u ovom momentu izazvati i boriti se protiv patrijarhata, hijerarhije, autoriteta i socijalne kontrole koje nameću ovakvo nešto.
U skladu sa prethodnim, zaključak je da je potrebno obavezno uvesti rodno osjetljivo obrazovanje u nastavne planove i programe na svim nivoima obrazovanja, s posebnim naglaskom na uspostavljanje jedinstvene udžbeničke politike zasnovane na rodu i rodnoj ravnopravnosti. Potrebno je razviti jedinstvene pokazatelje za vrednovanje nastavnih materijala i osigurati njihovo kontinuirano praćenje i analizu. Također, treba obezbijediti i podstaći obuku nastavnika i nastavnog osoblja u pravcu promocije rodne ravnopravnosti u obrazovnom sistemu, uključujući saradnju sa organizacijama civilnog društva.
Za hCa piše:
Harisa Bojčić,
studentica Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu
Fotografija: liberal.hr
