Izvještaj o rodno zasnovanoj diskriminaciji (RZD) u oblasti rada je dio regionalne inicijative za rješavanje problema RZD u šest zemalja zapadnog Balkana, uz podršku Evropske unije (EU). Izvještaj je rezultat istraživanja koje je kombiniralo različite metode, uključujući pregled literature, pravnu analizu, online anketu, intervjue sa relevantnim institucijama i dubinske intervjue sa ženama koje su doživjele ovaj oblik diskriminacije na poslu ili prilikom zapošljavanja. Ovi intervjui pokazuju kako zapravo izgleda diskriminacija, sa svim njenim socijalnim, zdravstvenim i ekonomskim posljedicama – sve što statistika ne može da pokaže. Izvještaj se fokusira isključivo na RZD na tržištu rada, a ne na diskriminaciju uopšteno. Međutim, važno je istaći da je istraživanje identifikovalo i brojna druga kršenja radnih prava, što ukazuje na nizak nivo poštovanja prava zaposlenih garantovanog pravnim okvirom u Bosni i Hercegovini (BiH).
Rezultati istraživanja pokazuju da je svijest o RZD izuzetno niska i da se odnosi kako na zaposlene tako i na poslodavce. To se ogleda u prepoznavanju, prijavi i procesuiranju RZD-a. Malo je podataka povodom prijava diskriminacije u BiH iz različitih razloga: opravdani strah od prijavljivanja diskriminacije, nedostatak svijesti o tome šta je diskriminacija, te kako postupiti nakon prijave nadležnim institucijama. Ozbiljan problem u otkrivanju RZD-a je neuspjeh da se evidentiraju slučajevi diskriminacije pri nadležnim pravosudnim institucijama i nedostatak statističkih podataka.
Izuzetno složen sistem nadležnosti i priličan broj zakona na različitim nivoima čine bh pravni okvir koji uređuje diskriminaciju na osnovu spola u oblasti rada i zapošljavanja fragmentiranim i u praksi nekonzistentnim. Indikativno je mali broj slučajeva prijavljenih i pokrenutih prema Zakonu o ravnopravnosti spolova i Zakona o zabrani diskriminacije, te shodno tome nedostaje prakse koja bi pomogla u interpretaciji i primjeni tih zakona. Većina sudskih postupaka iz oblasti se vodi prema zakonima o radu, što ukazuje da još uvijek ne postoji ili nedovoljno razumijevanje i implementacija Zakona o diskriminaciji ili pak nepovjerenje u sudstvu u pogledu primjene navedenih zakona. Postoji i pravna nejasnoća u pogledu nadležnosti za postupanje po određenim zakonima što vodi daljem onemogućavanju ostvarivanja prava sudskim putem.
Dodatni izazov u procesuiranju slučajeva diskriminacije predstavlja nekonzistentna (gotovo i nepostojeća) sudska praksa. Dalji izazovi uključuju: ekstremno duge, finansijski i mentalno iscrpljujuće sudske postupke; nejasna praksa s teretom dokazivanja; i viktimizacija osoba koje pokreću postupak. Ograničavajući obim rada javnih institucija za besplatnu pravnu pomoć i medijatora za radne sporove znači uskraćivanje mogućnosti mirnog rješavanja ovih slučajeva, a koji bi mogli biti važan faktor u predupređivanju sudskih postupaka koji su zadnja opcija za žene koje dožive diskriminaciju na osnovu spola. Povjerenje u sindikate, nakon tranzicije države i procjepa u kojem su se sindikati našli, tek treba da se obnovi.
Implementacija pravnog okvira često ukazuje na brojne nedosljednosti, nerazumijevanje i kontradikcije. Imajući u vidu trenutnu ekonomsku situaciju u BiH, gdje je svaki posao dragocjen, radnici/e se boje prijavljivati slučajeve RZD i često prešutno prihvataju uslove rada koji su daleko ispod standarda zajamčenih postojećim zakonima. Pored toga, društvena svijest i percepcija o RZS još uvijek sugeriraju da žene same moraju prevladati ovu vrstu diskriminacije na tržištu rada. ‘Prevazilaženje’ znači izbor između straha od gubitka posla, stida i reakcija okoline. Stoga, glasovi protiv RZD često ostaju utišani.
Kompletan izvještaj možete pročitati OVDJE
