U gradu u kojem su ljudi često naučili da šute, Kuća ljudskih prava za mene predstavlja prostor u kojem je glas ponovo važan.
Ne doživljavam je samo kao zgradu niti kao mjesto na kojem se održavaju događaji. Vidim je kao rijedak prostor slobode, mjesto gdje mlad čovjek može da govori bez straha da će biti ismijan, odbijen ili ušutkan.
U vremenu kada se mnogi povlače u sebe, kada razgovori postaju površni, a društvene mreže zamjenjuju stvarne odnose, ovakvi prostori postaju važniji nego ikad.
Za mene je posebno važno to što Kuća ljudskih prava djeluje kao prostor u kojem čovjek može iskreno reći šta misli. Bez kalkulisanja. Bez straha da će zbog izgovorene riječi ugroziti svoju porodicu, izgubiti posao, biti obilježen ili gurnut na margine društva.
Danas mnogi ljudi biraju tišinu ne zato što nemaju stav, nego zato što osjećaju posljedice svakog javno izgovorenog mišljenja. Zato su mjesta na kojima je dijalog moguć, a različito mišljenje prihvaćeno, postala rijetka i dragocjena.
Kuća ljudskih prava Banja Luka za mene simbolizuje mogućnost da različiti ljudi sjednu za isti sto i ostanu ljudi uprkos razlikama. Tu ljudska prava nisu samo riječi iz udžbenika ili zakona, nego nešto živo, pravo da budeš ono što jesi, da postavljaš pitanja, da sumnjaš, govoriš, kritikuješ i maštaš o boljem društvu.
Posebno je važno što taj prostor okuplja mlade. Mladi danas često imaju osjećaj da ih niko ne sluša ozbiljno. Od nas se očekuje da budemo “budućnost”, ali rijetko dobijemo priliku da stvarno učestvujemo u sadašnjosti. Zato mjesta poput Kuće ljudskih prava imaju posebnu vrijednost, baš jer pokazuju da mladi nisu samo publika nego dio razgovora.
Vjerujem da demokratija ne počinje u institucijama nego među ljudima. Počinje onda kada saslušamo jedni druge čak i kada se ne slažemo. Počinje kada imamo hrabrosti da govorimo o problemima koje svi vide, ali ih mnogi prešućuju. Upravo zato ovakvi prostori nisu luksuz nego potreba svakog zdravog društva.
Za mene, Kuća ljudskih prava nije samo kuća. To je ideja da zajednica može biti drugačija. Humanija. Slobodnija. Iskrenija.
I možda baš zato njena najveća vrijednost nisu zidovi, sale ni projekti nego ljudi koji u nju ulaze sa željom da nešto promijene.
Napisao: ALEKSANDAR BOTIĆ
