Postoje trenuci kada čovjeku nije najteže ono što mu se dogodilo, nego osjećaj da nema kome da kaže. Da će njegova riječ biti preispitivana, umanjena ili dočekana šutnjom. U takvim trenucima čovjek ne traži velike govore.
Traži da mu neko povjeruje.
Zato Kuća ljudskih prava ne bi trebalo da bude samo zgrada, kancelarija ili naziv jedne inicijative. Njena vrijednost počinje tamo gdje prestaje ravnodušnost. U trenutku kada neko odluči da sasluša, zaštiti i ostane uz čovjeka kojem je učinjena nepravda.
Često govorimo o ljudskim pravima kao o velikim riječima. O zakonima, dokumentima, institucijama i procedurama. Ali ljudska prava se zapravo najjasnije prepoznaju u svakodnevnom životu. U tome da žena može da prijavi nasilje bez straha da će biti osuđena. Da novinar/ka može da postavi pitanje bez prijetnje. Da mlada osoba može da kaže šta misli, a da je ne uvjeravaju da je premlada, naivna ili nevažna. Da čovjek ne mora da skriva ko je kako bi bio siguran.
Najopasnije društvo nije ono u kojem nepravda postoji. Nepravda, nažalost, postoji svuda. Najopasnije je ono društvo koje se na nju navikne. U kojem nasilje postane „privatna stvar”, diskriminacija „šala“, a strah „normalan oprez“. Tada tišina više nije odsustvo glasa. Ona postaje prostor u kojem nepravda raste.
Upravo zato je važno imati mjesto koje toj tišini ne pripada.
Mjesto na kojem će mladi moći da razgovaraju bez osjećaja da njihove ideje ništa ne mijenjaju. Mjesto na kojem aktivisti neće morati da budu hrabri potpuno sami.
Mjesto na kojem će građanin/ka razumjeti da demokratija nije nešto udaljeno, rezervisano za izbore i političke govore, nego svakodnevno pravo da pita, kritikuje, učestvuje i traži odgovornost.
Kuća ljudskih prava treba da bude prostor u kojem se čovjek ne osjeća manjim zbog onoga što mu se dogodilo. Prostor u kojem različitost nije razlog za osudu, a dostojanstvo nije privilegija koju neko može dati ili oduzeti.
Posebno je važna mladima. Mnogi od njih danas odrastaju sa osjećajem da je lakše otići nego pokušati nešto promijeniti. Uče da ne govore preglasno, da se ne zamjeraju i da ne očekuju mnogo. Najveći poraz jednog društva nije odlazak mladih, nego trenutak kada prestanu da vjeruju da njihov glas ima smisla.
Zato ovakva Kuća treba da im pokaže da nisu sami. Da promjena ne mora uvijek početi velikim događajem. Ponekad počinje jednim pitanjem. Jednim prijavljenim slučajem. Jednim tekstom. Jednom pruženom rukom. Jednim čovjekom koji je odlučio da ne okrene glavu.
Možda Kuća ljudskih prava neće moći da ispravi svaku nepravdu. Nijedna institucija to ne može. Ali može da učini nešto jednako važno: da sačuva vjeru da borba nije uzaludna.
Jer čovjek može dugo podnositi nepravdu.
Ono što ga najviše slomi jeste osjećaj da nikome nije stalo.
Zato su nam potrebna otvorena vrata. Ne kao simbol, nego kao obećanje da će, kada grad zašuti, ipak postojati mjesto na kojem će neko reći: „Čujem te.“
Napisala: EMELA BORČAK
