Ženskom tijelu oduvijek su se nametalne različite norme, pravila, ograničenja. Kako treba da izgleda, kako da se ponaša, šta smije da radi. O njemu su pravo glasa imali svi, ali ponajmanje ili skoro nikako žena, kojoj ono i pripada. Vremenom su se žene izborile za svoje mjesto, prava i bolji položaj, ali su i dalje prinuđene da se bore. Kako bi zadržale ono što su već osvojile. Poput prava na donošenje odluka o sopstvenom tijelu. Prava na abortus.
Piše: Vanja Stokić; Video: Ajdin Kamber; Foto: Pixabay
Ženama su očevi određivali za koga će da se udaju, muževi šta sa njihovim tijelom mogu da rade, vlastodršci kako da se ono ponaša. Predugo je ono svođeno samo na jednu funkciju – rađanje.
„Čini mi se da se tek dobijanjem prava da se samostalno odlučuje o svom tijelu, odnosno, prava na prekid trudnoće, ženino tijelo djelimično vratilo ženi. Tek sa tim pravom, da može da odlučuje o svom tijelu, njeno tijelo je donekle ponovo postalo njeno, ženino. To se sada ponovo u nekim zemljama dovodi u pitanje ili potpuno oduzima. Tijelo je sastavni, autohtoni, neodvojivi dio ljudskih bića, i sva ljudska bića bi trebalo da imaju pravo da sa svojim tijelom raspolažu kako oni hoće“, poručuje Dragana Dardić iz Helsinškog parlamenta građana Banja Luka.
Širom svijeta jačaju desničarske, ekstremne struje, koje ponovo žele da ženu svedu na nivo posjeda muškarca. Poljska je zabranila abortuse, zbog čega žene moraju da idu u druge države kako bi obavile zahvate. Neke od njih čak umiru od komplikacija tokom trudnoće, iako se radi o abortusu iz medicinski opravdanih razloga. U susjednoj Hrvatskoj se ljekari pozivaju na priziv savjesti, koji im omogućava da odbiju da vrše abortuse ženama jer to nije u skladu sa njihovim uvjerenjima. U SAD je takođe došlo do ograničavanja prava na abortus.
Iako u Bosni i Hercegovini još uvijek nema naznaka za slične inicijative, imamo razloga za brigu.
„Sve što se dešava, naročito u regionu i susjednim zemljama, ali i u Evropi i u svijetu, i te kako se odražava i reflektuje na našim prostorima. A pogotovo imajući u vidu da kod nas sve više jača uticaj vjerskih zajednica i da mi danas svjedočimo nekoj vrsti institucionalizacije vjere. Treba biti oprezan, imamo razloga za brigu. Pogotovo zato što su upravo crkve bile predvodnice inicijativa za potpunu zabranu abortusa“, napominje Dragana Dardić.
Između ostalog, važno je da se javne institucije u svom radu vode zakonima i da poštuju prava žena koje ti zakoni garantuju. Bez uplitanja tradicionalnih i patrijarhalnih normi.
„U BiH su vidljive povremene akcije različitih organizacija širom zemlje koje su usmjerene na zaštitu tzv. tradicionalnih vrijednosti i između ostalog se zalažu za ograničavanje ili zabranu prekida trudnoće. Kada je 2008. godine donosen poslednji Zakon o uslovima i procedurama prekida trudnoće u Republici Srpskoj, postojala je inicijativa da se ograniči pravo žena na izbor kroz uvođenje obaveznog pristanka partnera na prekid trudnoće, koja nije podržana od strane zakonodavca. Sigurno je da dešavanja u svijetu i regionu utiču na situaciju i u Bosni i Hercegovini i stavove građana i građanki o ovom pitanju i da imamo razloga za zabrinutost. Naročito što smo društvo koje je duboko patrijarhalno i u kojem su društveno prihvatljive uloge žena koje ograničavaju njihova osnovna ljudska prava i slobode“, govori Aleksandra Petrić iz Fondacije „Udružene žene“.
Dostupan, ali ne pod istim uslovima
Zastupnici u Evropskom parlamentu glasali su početkom jula ove godine za dopunu Evropske povelje o temeljnim pravima.
„Svako ima pravo na siguran i zakonski pobačaj“, riječi su koje će se naći u Povelji.
Među onima koji su glasali protiv bio je i zastupnik HDZ-a iz Hrvatske, Tomislav Sokol. On smatra da se ovim promoviše „kultura smrti“.
Zakonima zagarantovan (Zakon o uvjetima i postupku za prekid trudnoće i Zakon o uslovima i procedurama prekida trudnoće), abortus u Bosni i Hercegovini ipak nije dostupan svima pod istim uslovima. Ukoliko se on ne radi iz medicinskih razloga, pacijentkinja snosi troškove. Koji idu i do 400 KM.
„Kantonalni zavodi zdravstvenog osiguranja u FBiH, kao i Fond zdravstvenog osiguranja RS, finansiraju troškove pobačaja u medicinski opravdanim slučajevima sredstvima obveznog zdravstvenog osiguranja, ali ne i pobačaja na zahtjev trudnice (usluga abortusa ide 100 posto na teret pacijentice)“, navedeno je u publikaciji „Pravo na abortus u BiH“, koju je objavio Sarajevski otvoreni centar.
Zbog loše materijalne situacije, ali i manjka informacija i prostorne udaljenosti, dio žena u Bosni i Hercegovini ne može da iskoristi svoje pravo.
„Ne možemo govoriti o dostupnosti prekida trudnoće ukoliko je on besplatan samo u medicinski opravdanim slučajevima. Time se pravo žene da donese odluku o ovom zahvatu, i s tim u vezi dobije punu medicinsku pomoć i zdravstvenu njegu ograničava, jer nije dostupan svim ženama na ravnopravnoj osnovi zbog njihovog ekonomskog statusa ili nedostatka zdravstvenih ustanova koje provode zahvate u svim dijelovima zemlje. Ovo je pitanje koje traži sistemsku reformu i aktivniji pristup vladinih institucija u oblasti zdravlja i socijalne zaštite na svim nivoima“, kaže Aleksandra Petrić.
Sveštenik među ljekarima
Razlike u proceduri postoje i zbog stepena trudnoće. Žene koje su trudne najduže 10 nedjelja, prijavljuju se u Kliničkom centru Banjaluka i donose potrebne nalaze.
„Inače, nemamo redova čekanja, procedura se završi isti dan. Po našim istraživanjima, prvi razlog je taj što žena jednostavno ne želi trudnoću. Zatim postoji socijalni razlog, medicinski razlozi…“, govori ljekar UKC BL Vladimir Perendija.
Nakon 10. nedjelje potrebno je dobiti saglasnost Etičkog odbora. U nekim slučajevima, abortus se vrši i nakon 20. nedjelje. Tada je takođe potrebna saglasnost.
„Inače Etički odbor čine, dvojica doktora specijalista ginekologije i akušerstva, jedan specijalista neuropsihijatrije, pravnik i socijalni radnik, ukupno pet članova. Nakon desete nedjelje za prekid trudnoće u roku od tri dana podnosi se zahtjev i u roku od tri dana se izvrši procedura prekida trudnoće. Ako prvostepena komisija odobri. U slučaju da pacijentkinja nije zadovoljna odlukom prvostepene komisije, ona se obraća drugostepenoj komisiji i odluka drugostepene komisije je konačna“, kaže doktor Perendija.
Punih osam godina, od 2012. do 2020, član Etičkog odobra za prekid trudnoće dio je i jedan sveštenik. U jednoj, bar zvanično, sekularnoj državi, sveštenik je postavljen u Etički odbor i data mu je moć da odlučuje da li žena smije da abortira ili ne.
„Apsolutno je neprihvatljivo da sveštena lica učestvuju u donošenju odluke o obavljanju prekida trudnoće nakon zakonskog roka. Međutim, država je, na primjer, već dozvolila crkvi ulazak u formalno obrazovanje kroz časove vjeronauke i iako je to izborno pravo djece i njihovih roditelja, u praksi je odavno vidljivo da postoji niz nepravilnosti i diskriminacija djece čiji roditelji nisu religiozni. Privatna je stvar i ustavno zaštićeno pravo svakog građanina i građanke da praktikuje religiju, ali i da je ne praktikuje, stoga bi trebalo biti privatno pravo žene da se, ukoliko to želi, konsultuje sa sveštenim licem da li će izvršiti prekid trudnoće, kao i da to ne učini ukoliko to ne želi. Uključivanje crkve u Etički odbor javne zdravstvene istitucije jasno predstavlja nametanje vjerskih stavova i vrijednosti uz pristanak javnih institucija koje treba da štite građanska prava“, smatra Aleksandra Petrić.
S njom se slaže i Dragana Dardić, koja podsjeća da su vjerske zajednice po automatizmu protiv abortusa. Takođe se postavlja pitanje šta kada se radi o ženama druge vjeroispovjesti ili ateistkinjama?
„Mi znamo da oni rade po crkvenim dogmama koje zabranjuju abortus, tako da, prisustvo lica koje je a priori u startu već protiv prekida začetka novog života je i uznemirujuće, i rekla bih, zastrašujuće“, navodi ona.
Jedan od narativa koji je zajednički grupama koje se zalažu za ograničavanje ili ukidanje abortusa, jeste i prebacivanje odgovornosti za pad nataliteta na žene koje abortiraju. Međutim, oni se ne bave poboljšanjem uslova za roditelje niti stvaranjem okruženja u kome će roditeljstvo biti zaista podržano od strane institucija.
„Žene nisu odgovorne za nisku stopu rađanja djece i odlučivanje o njihovim reproduktivnim pravima se ne može prenijeti na državu i institucije. Država mora osigurati uslove u smislu socijalne i zdravstvene zaštite, posebne brige o podsticanju i osiguravanju zaposlenosti žena, kao i mehanizme socijalne podrške (vrtiće, produžene boravke i druge pogodnosti), kao i zaštititi prava trudnica i porodilja po osnovu rada i radnih odnosa, kao prioritetne mjere pronatalitetne politike ukoliko želi da se jasno odredi u kontekstu zaštite prava žena. Jasno vidljiva diskriminacija i kršenje prava trudnica i porodilja po osnovu rada i radnih odnosa je naša svakodnevica i nema sistemske reakcije, što ukazuje da se teret podizanja nataliteta prebacuje na žene kroz kršenje njihovih prava“, naglašava Aleksandra Petrić.
Zabrana ih ne zaustavlja
Ograničavanje ili zabrana abortusa ne znače prestanak njegovog obavljanja. Naprotiv, vraćaju ga u mračne, tajne sobe, gdje se prekidi trudnoće vrše ilegalno i u uslovima koji su rizični za život žene.
„Pitanje pristupa sigurnom prekidu trudnoće direktno je vezano za zaštitu zdravlja. Brojna istraživanja i zvanične statistike ukazuju da države koje imaju restriktivne zakone u ovoj oblasti imaju povećan broj ilegalnih abortusa koji vode ugrožavanju života žena i često imaju ozbiljne posljedice po njihovo zdravlje. Smatram da je obaveza institucija i zdravstvenih profesionalaca/ki da o ovom pitanju daju tačne i objektivne informacije javnosti i mislim da su oni nedovoljno aktivni u tom pravcu“, kaže Aleksandra Petrić.
Takođe, važno je da se razdvoji zagovaranje abortusa i zagovaranje prava na siguran prekid trudnoće. Aktivisti i nevladin sektor ne promovišu abortus niti nagovaraju žene da ga vrše. Oni brane njihovo pravo da to urade, ukoliko je to njihova odluka. Pravo da odlučuju o sopstvenom tijelu.
