Zaustavimo nekažnjivost torture!!!
Ispovjest preživjele ratnog silovanja: „Poznajem mnoge žene koje su kao i ja silovane, obeščašćene. Mi se ne družimo, stid nas je onog što smo preživjele, a nekima ni porodica ne dozvoljava. Sklanjamo se jedna od druge jer nas okolina ionako posmatra drugačije. Moj muž kaže da sam ukaljala njegovu čast, moja porodica me nije prihvatila, a šta onda da očekujem od drugih i zato i dalje nosim teret krivnje što sam živa.“
26. jun obilježava se kao međunarodni dan podrške žrtvama torture u okviru globalne kampanje “Zaustavimo nekažnjivost torture“, s ciljem podsjećanja javnosti na posljedice torture iz proteklog rata u Bosni i Hercegovini i takođe, na prisustvo torture danas u svijetu. Odredbama te konvencije utvrđena su individualna i kolektivna prava, određene mjere za nadzor nad njihovim poštovanjem i osnovan Komitet Ujedinjenih nacija protiv torture koji nastoji da se ugovornice pridržavaju preuzetih obaveza.
Konvencija Ujedinjenih nacija protiv torture i drugih surovih, neljudskih i ponižavajućih kazni ili postupaka (UNCAT) je međunarodni instrument o ljudskim pravima legislativnog karaktera koji ima za cilj da spriječi torturu u svijetu.
Ovom prilikom Ženska alternativna vlada BiH naglašava značaj i važnost ostvarivanja prava žrtava torture i potrebu da se žrtvama pruži psiho-socijalna pomoć i podrška.
Prema Konvenciji, države ugovornice se obavezuju da će preduzeti sve zakonske mjere da spriječe torturu unutar svojih granica (član 2) i da neće protjerati ili izručiti drugoj državi osobu za koju se sumnja da bi mogla biti izložena torturi (član 3).
Povodom Međunarodnog dana podrške žrtvama torture, Ženska alternativna vlada BiH ukazuje da država mora da obezbijedi da žrtve torture i drugih okrutnih i nehumanih postupaka dobiju adekvatnu odštetu. Želimo danas da pošaljemo jasnu poruku da su žrtve torture, pogotovu žene, jedina kategorija proistekla iz prošlog rata, koja nema adekvatno zakonsko rješenje.
Značajan korak ka ovome će biti učinjen kada se vlade na svim nivoima bavežu da obezbijede pristup pravdi za žrtve. Stvarajući svijet bez torture nastojimo da obezbijedimo mehanizme koji će u budućnosti sprečavati torturu.
Ispovjest preživjele ratnog silovanja: „Poznajem mnoge žene koje su kao i ja silovane, obeščašćene. Mi se ne družimo, stid nas je onog što smo preživjele, a nekima ni porodica ne dozvoljava. Sklanjamo se jedna od druge jer nas okolina ionako posmatra drugačije. Moj muž kaže da sam ukaljala njegovu čast, moja porodica me nije prihvatila, a šta onda da očekujem od drugih i zato i dalje nosim teret krivnje što sam živa.“
Ova i mnoge druge žene su žrtve višestrukog kršenja ljudskih prava. Prvi put su silovane od “neprijatelja”, drugi put od ćutnje politike, treći put od osude i nerazumijevanja okruženja u kojem žive.
Pružiti stvarnu podršku žrtvama ratnih silovanja u vremenu u kojem je od samog zločina prošlo više od 20 godina potrebno je ne samo zbog činjenice da su te žene i njihove traume još uvijek žive, nego čak više zbog učinjene nepravde u dosadašnjim procesima pamćenja, i zaboravljanja, traumatičnih događaja. Poznato je da, u poređenju sa drugim katastroficnim iskustvima, nasilje učinjeno čovjeku od strane drugog ljudskog bića ostavlja najteže psihološke posljedice. Sada, nakon dvadeset godina koliko je prošlo od preživljenog nasilja, susrećemo se sa kasnim psihološko-psihijatrijskim posljedicama seksualnog i drugog zlostavljanja.
Važno je da o silovanju govorimo kao rodnoj kategoriji kojoj ćemo dati prednost nad etničkom, kulturnom ili nacionalnom? Većina analiza zločina ratnog silovanja na prostorima bivše Jugoslavije problem seksualnog nasilja posmatra u okviru teme etničkih, nacionalnih i vjerskih sukoba, pri čemu se naglašava korištenje ženskog tijela kao instrumenta za poražavanje protivnika.
Generalno, za uspješnu rehabilitaciju žene, žrtve seksualnog zlostavljanja potreban je adekvatan odnos šire društvene zajednice. Moralno-pravno priznanje društva neophodan je okvir za rehabilitaciju, koji se ograđuje od nasilja nad ženom i da ga osuđuje. Ženi bi to umanjilo osjećaj stida i krivnje i pomoglo da status žrtve preuokviri u status aktivno preživjele. To bi, takođe značilo da društvo neće popustiti tendenciji zavjeri šutnje, potiskivanja traume i njenih posljedica, što je sudbina dosadašnjih nasilja počinjenih nad ženom u ratu.
ŽENSKA ALTERNATIVNA VLADA
Gordana Vidović
Ministarka za ljudska prava i borbu protiv svih oblika nasilja
Ispovjest preživjele ratnog silovanja: „Poznajem mnoge žene koje su kao i ja silovane, obeščašćene. Mi se ne družimo, stid nas je onog što smo preživjele, a nekima ni porodica ne dozvoljava. Sklanjamo se jedna od druge jer nas okolina ionako posmatra drugačije. Moj muž kaže da sam ukaljala njegovu čast, moja porodica me nije prihvatila, a šta onda da očekujem od drugih i zato i dalje nosim teret krivnje što sam živa.“
26. jun obilježava se kao međunarodni dan podrške žrtvama torture u okviru globalne kampanje “Zaustavimo nekažnjivost torture“, s ciljem podsjećanja javnosti na posljedice torture iz proteklog rata u Bosni i Hercegovini i takođe, na prisustvo torture danas u svijetu. Odredbama te konvencije utvrđena su individualna i kolektivna prava, određene mjere za nadzor nad njihovim poštovanjem i osnovan Komitet Ujedinjenih nacija protiv torture koji nastoji da se ugovornice pridržavaju preuzetih obaveza.
Konvencija Ujedinjenih nacija protiv torture i drugih surovih, neljudskih i ponižavajućih kazni ili postupaka (UNCAT) je međunarodni instrument o ljudskim pravima legislativnog karaktera koji ima za cilj da spriječi torturu u svijetu.
Ovom prilikom Ženska alternativna vlada BiH naglašava značaj i važnost ostvarivanja prava žrtava torture i potrebu da se žrtvama pruži psiho-socijalna pomoć i podrška.
Prema Konvenciji, države ugovornice se obavezuju da će preduzeti sve zakonske mjere da spriječe torturu unutar svojih granica (član 2) i da neće protjerati ili izručiti drugoj državi osobu za koju se sumnja da bi mogla biti izložena torturi (član 3).
Povodom Međunarodnog dana podrške žrtvama torture, Ženska alternativna vlada BiH ukazuje da država mora da obezbijedi da žrtve torture i drugih okrutnih i nehumanih postupaka dobiju adekvatnu odštetu. Želimo danas da pošaljemo jasnu poruku da su žrtve torture, pogotovu žene, jedina kategorija proistekla iz prošlog rata, koja nema adekvatno zakonsko rješenje.
Značajan korak ka ovome će biti učinjen kada se vlade na svim nivoima bavežu da obezbijede pristup pravdi za žrtve. Stvarajući svijet bez torture nastojimo da obezbijedimo mehanizme koji će u budućnosti sprečavati torturu.
Ispovjest preživjele ratnog silovanja: „Poznajem mnoge žene koje su kao i ja silovane, obeščašćene. Mi se ne družimo, stid nas je onog što smo preživjele, a nekima ni porodica ne dozvoljava. Sklanjamo se jedna od druge jer nas okolina ionako posmatra drugačije. Moj muž kaže da sam ukaljala njegovu čast, moja porodica me nije prihvatila, a šta onda da očekujem od drugih i zato i dalje nosim teret krivnje što sam živa.“
Ova i mnoge druge žene su žrtve višestrukog kršenja ljudskih prava. Prvi put su silovane od “neprijatelja”, drugi put od ćutnje politike, treći put od osude i nerazumijevanja okruženja u kojem žive.
Pružiti stvarnu podršku žrtvama ratnih silovanja u vremenu u kojem je od samog zločina prošlo više od 20 godina potrebno je ne samo zbog činjenice da su te žene i njihove traume još uvijek žive, nego čak više zbog učinjene nepravde u dosadašnjim procesima pamćenja, i zaboravljanja, traumatičnih događaja. Poznato je da, u poređenju sa drugim katastroficnim iskustvima, nasilje učinjeno čovjeku od strane drugog ljudskog bića ostavlja najteže psihološke posljedice. Sada, nakon dvadeset godina koliko je prošlo od preživljenog nasilja, susrećemo se sa kasnim psihološko-psihijatrijskim posljedicama seksualnog i drugog zlostavljanja.
Važno je da o silovanju govorimo kao rodnoj kategoriji kojoj ćemo dati prednost nad etničkom, kulturnom ili nacionalnom? Većina analiza zločina ratnog silovanja na prostorima bivše Jugoslavije problem seksualnog nasilja posmatra u okviru teme etničkih, nacionalnih i vjerskih sukoba, pri čemu se naglašava korištenje ženskog tijela kao instrumenta za poražavanje protivnika.
Generalno, za uspješnu rehabilitaciju žene, žrtve seksualnog zlostavljanja potreban je adekvatan odnos šire društvene zajednice. Moralno-pravno priznanje društva neophodan je okvir za rehabilitaciju, koji se ograđuje od nasilja nad ženom i da ga osuđuje. Ženi bi to umanjilo osjećaj stida i krivnje i pomoglo da status žrtve preuokviri u status aktivno preživjele. To bi, takođe značilo da društvo neće popustiti tendenciji zavjeri šutnje, potiskivanja traume i njenih posljedica, što je sudbina dosadašnjih nasilja počinjenih nad ženom u ratu.
ŽENSKA ALTERNATIVNA VLADA
Gordana Vidović
Ministarka za ljudska prava i borbu protiv svih oblika nasilja
