20. februar – Dan socijalne pravde
„Injustice anywhere is a threat to justice everywhere.“
– Marthin Luther King –
2007. godine 20. februar je proglašen Danom socijalne pravde. U februaru 2014. godine narod Bosne i Hercegovine se pobunio zbog socijalne nepravde.
Na jednoj od mnogih radionica koje sam prošla, radili smo vježbu koja nam je trebala pokazati da nemamo svi iste mogućnosti i prava u životu da bismo se realizirali i dostigli vrhunac svojih vještina i talenata. Igra je započinjala izvlačenjem papirića na kojima smo svi imali dodijeljene imaginarne uloge, npr. ja sam bila kćerka ambasadora, dok su ostali predstavljali muškarca ili ženu invalida sa sela, samohrane nezaposlene roditelje, pravnike, političare, bh. homoseksualce i slično. Nakon toga bismo se svi poredali na startnu liniju, a predavač/ica bi počeo/la čitati rečenice koje su se odnosile na kvalitet života. Neke od rečenica su bile: mogu ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu, bez problema mogu naći posao, imam dovoljno para, imam univerzitetsko obrazovanje, mogu ići na putovanja, mogu birati šta ću raditi i slično. Dok sam ja stigla prva do kraja, mnogi su ostali na pola puta iza mene. Ta radionica me navela na razmišljanje da li je zaista moguće stvoriti dobre startne pozicije za sve ljude bez obzira na klasu, porijeklo, spol i druge faktore koji nas ograničavaju u našim željama i ciljevima.
Socijalna pravda se može definisati na različite načine, ali će se uvijek zasnivati na ostvarivanju jednakih mogućnosti i prava za sve ljude, kao i na osiguranju osnovih uvjeta života kao što su sklonište, hrana, medicinska njega, pristup obrazovanju i zapošljavanje. Socijalno pravedne uslove života treba da obezbijedi vlada države i njene institucije. Za mnoge sam pojam zvuči kao utopija i mnogi ljudi će vam potvrditi da socijalno pravedno društvo nikad neće postojati. Neke od zemalja su se približile ovom idealu, ali ako govorimo o bh. društvu apsolutno je nemoguće govoriti o socijalno pravednom društvu. Dokaz za to su i demonstracije koje su se zadnjih nekoliko dana širile munjevitom brzinom našom zemljom. Na tim demonstracijama su se našli obespravljeni radnici/e, gladni i nezaposleni bh. građani i građanke, osobe koje rade na crno, ratni vojni invalidi i osobe koje su na različite načine marginalizirane u današnjem društvu.
Socijalna pravda se pokušava integrirati kroz različite socijalne programe, ali zahtijeva i aktivno učešće države, građana, različitih organizacija i institucija. To je proces koji zahtjeva dugogodišnje ulaganje vremena, novca i truda, sa neizvjesnim rezultatima. Prema nekim kritikama socijalne pravde, čak i ako se obezbijede svi uslovi za ljude, to ne znači da će svi dostići vrhunac svojih mogućnosti i sposobnosti i da će to imati pozitivan uticaj na čitavo društvo. Koliko je ideal socijalne pravde moguć u našem društvu, pokazat će se vremenom, ali jedno je sigurno: socijalno nepravedno društvo stvara nesretne ljude koji će se kad tad pobuniti nad nepravdom koja im je učinjena. Zato je neophodno da državna vlast i politika kroz različite instrumente i institucije učini sve što može da obezbijedi određeni nivo socijalne pravde za sve građane svoje zemlje. Organe vlasti biraju građani da zastupaju njihove interese i potrebe i zato ti isti organi moraju odgovoriti na zahtjeve svojih birača i uložiti sve svoje snage u izgradnju sretnog i zadovoljnog društva, a najbolji način da to postignu je da minimaliziraju socijalnu nepravdu koju već godinama čine nad narodom čije bi interese trebali štititi. Jer ako se vratimo na radionicu sa početka teksta, vidjet ćemo da su osobe koje predstavljaju vlast u najboljem položaju u našoj zemlji i da su imali bolje startne pozicije od onih osoba koje su na dnu ljestvice i čija je egzistencija upitna, koji nemaju zaposlenja, a san o putovanjima, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti predstavlja samo apstraktan pojam, neostvariv (bar trenutno). Samim tim ovaj tekst je i poziv vlastima u Bosni i Hercegovini da napokon izađu među ljude, vide kako žive i napokon počnu raditi kako u interesu osoba koje glasaju za njih, tako i u interesu čitavog bh. javnog mnijenja.
Ženska alternativna vlada BiH
Dijana Mirojević
„Injustice anywhere is a threat to justice everywhere.“
– Marthin Luther King –
2007. godine 20. februar je proglašen Danom socijalne pravde. U februaru 2014. godine narod Bosne i Hercegovine se pobunio zbog socijalne nepravde.
Na jednoj od mnogih radionica koje sam prošla, radili smo vježbu koja nam je trebala pokazati da nemamo svi iste mogućnosti i prava u životu da bismo se realizirali i dostigli vrhunac svojih vještina i talenata. Igra je započinjala izvlačenjem papirića na kojima smo svi imali dodijeljene imaginarne uloge, npr. ja sam bila kćerka ambasadora, dok su ostali predstavljali muškarca ili ženu invalida sa sela, samohrane nezaposlene roditelje, pravnike, političare, bh. homoseksualce i slično. Nakon toga bismo se svi poredali na startnu liniju, a predavač/ica bi počeo/la čitati rečenice koje su se odnosile na kvalitet života. Neke od rečenica su bile: mogu ostvariti pravo na zdravstvenu zaštitu, bez problema mogu naći posao, imam dovoljno para, imam univerzitetsko obrazovanje, mogu ići na putovanja, mogu birati šta ću raditi i slično. Dok sam ja stigla prva do kraja, mnogi su ostali na pola puta iza mene. Ta radionica me navela na razmišljanje da li je zaista moguće stvoriti dobre startne pozicije za sve ljude bez obzira na klasu, porijeklo, spol i druge faktore koji nas ograničavaju u našim željama i ciljevima.
Socijalna pravda se može definisati na različite načine, ali će se uvijek zasnivati na ostvarivanju jednakih mogućnosti i prava za sve ljude, kao i na osiguranju osnovih uvjeta života kao što su sklonište, hrana, medicinska njega, pristup obrazovanju i zapošljavanje. Socijalno pravedne uslove života treba da obezbijedi vlada države i njene institucije. Za mnoge sam pojam zvuči kao utopija i mnogi ljudi će vam potvrditi da socijalno pravedno društvo nikad neće postojati. Neke od zemalja su se približile ovom idealu, ali ako govorimo o bh. društvu apsolutno je nemoguće govoriti o socijalno pravednom društvu. Dokaz za to su i demonstracije koje su se zadnjih nekoliko dana širile munjevitom brzinom našom zemljom. Na tim demonstracijama su se našli obespravljeni radnici/e, gladni i nezaposleni bh. građani i građanke, osobe koje rade na crno, ratni vojni invalidi i osobe koje su na različite načine marginalizirane u današnjem društvu.
Socijalna pravda se pokušava integrirati kroz različite socijalne programe, ali zahtijeva i aktivno učešće države, građana, različitih organizacija i institucija. To je proces koji zahtjeva dugogodišnje ulaganje vremena, novca i truda, sa neizvjesnim rezultatima. Prema nekim kritikama socijalne pravde, čak i ako se obezbijede svi uslovi za ljude, to ne znači da će svi dostići vrhunac svojih mogućnosti i sposobnosti i da će to imati pozitivan uticaj na čitavo društvo. Koliko je ideal socijalne pravde moguć u našem društvu, pokazat će se vremenom, ali jedno je sigurno: socijalno nepravedno društvo stvara nesretne ljude koji će se kad tad pobuniti nad nepravdom koja im je učinjena. Zato je neophodno da državna vlast i politika kroz različite instrumente i institucije učini sve što može da obezbijedi određeni nivo socijalne pravde za sve građane svoje zemlje. Organe vlasti biraju građani da zastupaju njihove interese i potrebe i zato ti isti organi moraju odgovoriti na zahtjeve svojih birača i uložiti sve svoje snage u izgradnju sretnog i zadovoljnog društva, a najbolji način da to postignu je da minimaliziraju socijalnu nepravdu koju već godinama čine nad narodom čije bi interese trebali štititi. Jer ako se vratimo na radionicu sa početka teksta, vidjet ćemo da su osobe koje predstavljaju vlast u najboljem položaju u našoj zemlji i da su imali bolje startne pozicije od onih osoba koje su na dnu ljestvice i čija je egzistencija upitna, koji nemaju zaposlenja, a san o putovanjima, zdravstvenoj i socijalnoj zaštiti predstavlja samo apstraktan pojam, neostvariv (bar trenutno). Samim tim ovaj tekst je i poziv vlastima u Bosni i Hercegovini da napokon izađu među ljude, vide kako žive i napokon počnu raditi kako u interesu osoba koje glasaju za njih, tako i u interesu čitavog bh. javnog mnijenja.
Dijana Mirojević, Ženska alternativna vlada BiH
