U okviru saradnje sa novinarima/kama u sklopu projekta “Osnaživanje pružalaca pravne pomoći za borbu protiv diskriminacije na temelju roda na tržištu rada, u BiH” donosimo vam tekst novinarke Nejre Hasečić o ženama koje prolaze kroz proces vantjelesne oplodnje na tržištu rada.
Porodica ili karijera – često je izbor koji se postavlja pred žene u Bosni i Hercegovini (BiH). Situacija je dodatno teža za žene koje nisu u mogućnosti da zatrudne prirodnim putem i odluče se za proces biomedicinski potpomognute oplodnje. Otkazi, odustajanje od poslovnih ponuda, traganje za novim poslovima koji ne bi u velikoj mjeri uticali na liječenje neplodnosti ili skrivanja činjenice da je podvrgnuta procesu vantjelesne oplodnje, neki su od strahova sa kojima se u BiH suočavaju žene koje počnu postupak vantjelesne oplodnje.
To pokazuje i slučaj četrdesetjednogodišnje aktivistice Indiane Husić-Šabanović iz Sarajeva koja je prije deset godina, iz petog pokušaja vantjelesne oplodnje, uspjela zatrudniti i postati majka blizanaca. Za Diskriminacija.ba, sjećajući se tog perioda, kaže da je proces vantjelesne oplodnje uticao na njenu poslovnu karijeru.
“Sam taj proces je dosta naporan. Psihički je naporan i kad ste konstantno u procesima liječenja strašno je nezgodno tu ukombinovati i radni odnos”, kaže Husić-Šabanović koja je, u to vrijeme, radila honorarne poslove, po ugovorima o djelu.
Zarada od takvih poslova nije bila dovoljna da plati proces liječenja koji je trajao više od šest godina, a refundacije od strane zavoda zdravstvenih osiguranja, tada, nije ni bilo. Svaki postupak je, kako kaže, koštao od šest do osam hiljada konvertibilnih maraka.
“Prvo potrošite ušteđevinu, pa dižete kredite. Poslije toga vam familija počne posuđivati novac, jer dođete u situaciju da ne možete više ni kredit podići”, dodaje ona, ističući kako je proces vantjelesne oplodnje u velikoj mjeri uticao na njenu poslovnu karijeru.
Zapostavljanje karijere
Tokom dugogodišnjeg aktivističkog angažmana, Husić-Šabanović bila je okružena brojnim ženama koje su također prolazile kroz procese vantjelesne oplodnje. Iskustva onih koje su, u to vrijeme, bile zaposlene su, kako kaže, “bila strašna” i nijedna žena koja prolazila kroz proces vantjelesne oplodnje, nije napredovala u svom poslu tokom trajanja procesa i žene su, uglavnom, “zapostavljale karijere”.
“Neke su imale problema jer nisu mogle izlaziti na vrijeme na preglede, pa nisu mogle uzeti bolovanje. Bilo je puno njih koje su bile zaposlene i kojima nije produžen ugovor, koje su imale ugovor na određeno. Moje kolegice koje su bile zaposlene su imale problema jer su morale na poslu otići u toalet i aplicirati tu injekciju. Onda krene priča da se drogiraju na poslu i sl.”, priča Husić-Šabanović.
Sve to, kako kaže, stvara dodatni stres što se može negativno odraziti na sam postupak vantjelesne oplodnje.
Kao i brojne druge žene, Indiana Husić-Šabanović je godinama odustajala od poslovnih ponuda jer poslovnu karijeru nije mogla uskladiti sa mukotrpnim višegodišnjim procesom vantjelesne oplodnje.
“Odustajala sam od poslova. Zatrudnila sam sa 31. a počela sam sa tim procesom u 24. godini. Sa 31. godinu sam postala svjesna da nemam stalno zaposlenje”, kaže ona.
Honorarni poslovi su rezultirali da danas ima puno radnog iskustva, ali nema radnog staža koji je, kako kaže, za većinu poslodavaca prioritet u procesu zapošljavanja. Iako je stepen njenog obrazovanja visoka stručna sprema (VSS), danas ne radi u struci i obavlja posao srednje stručne spreme (SSS). Najveći razlog tome je što zbog njenih honorarnih poslova na koje se odlučila zbog procesa vantjelesne oplodnje, nije bila prijavljena sa visokom stručnom spremom.
“Neplodnost mi je uticala na karijeru, u tom smislu što sam radila na ugovore o djelu, što sam radila poslove koji su na popisu VSS, a to poslije poslodavci ne gledaju jer to nije nigdje zavedeno”, dodaje ona.
Cijeli članak dostupan na: diskriminacija.ba
Slika preuzeta sa: pixabay
