Sunčicin glas mladih žena

ukljuciseKomentari isključeni za Sunčicin glas mladih žena

Povodom obilježavanja Međunarodnog dana žena, Agencija za ravnopravnost polova Bosne i Hercegovine u saradnji sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice je organizovala konferenciju pod nazivom   “Ravnopravnost polova u kontekstu zaštite okoliša i klimatskih promjena”.  Ovo je prioritetna tema i ovogodišnjeg 66. zasjedanja UN Komisije za status žena, na kojoj će se BiH predstaviti izlaganjem na ovu temu i prenijeti poruke sa  konferencije.

Na konferenciji su svoja iskustva iz ove oblasti prenijele brojne predstavnice i predstavnici Ambasada, relevantnih ministarstava i Internacionalnih organizacija, ali jedan govor osvojio je mnoge učesnice i učesnike konferencije uz gromoglasan aplauz. Bilo je to izlaganje Sunčice Kovačević, ekološke aktivistkinje sa kojom je Helsinški parlament građana već imao priliku sarađivati, te je Sunčica uzela učešće tokom procesa kreiranja naših smjernica za uključivanje rodne ravnopravnosti u politike, strategije i prakse  životne sredine i klimatskih promena.

Helsinški parlament građana Banjaluka se zahvaljuje Sunčici na ustupljenom govoru, te ga ovom prilikom prenosimo u cijelosti.

“Ja sam Sunčica Kovačević, studentica Pravnog fakulteta na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu, polaznica OSCEove Ekološke pravne klinike, članica Udruženja Aarhus centar i ekološka aktivistkinja koja se bori za zaštitu Kasindolske rijeke u Istočnom Sarajevu. Kada sam predložena da govorim na ovoj konferenciji pomislila sam da zbog svog, relativno kratkog iskustva u okolišnom sektoru nisam najbolja opcija i da bi na mom mjestu trebala biti neka od koleginica koja se godinama bavi zaštitom životne sredine i pitanjima klimatskih promjena. Onda sam se sjetila svega što sam kao mlada žena prošla za nepunih godinu dana borbe, trudeći se da napravim pozitivne promjene u svom okruženju. Sjetila sam se položaja žena u Istočnom Sarajevu za vrijeme novembarskih poplava, za vrijeme redukcija vode u septembru, verbalnih napada zbog mog aktivizma, sjetila sam se svih onih suptilnih načina na koje su me pokušali uniziti, isključiti, i obeshrabriti, koristeći upravo činjenicu da sam žena. Željela sam da se kroz moje iskustvo koje ću danas podijeliti čuje glas mladih žena, onih koji su tek na početku svojih karijera i koje žele drugačiju budućnost, a čiji se glas nastoji utišati. Za mene je odavno isteklo vrijeme tolerisanja nasilja, seksizma i diskriminacije, isteklo je vrijeme ćutanja mladih žena o onome što proživljavaju kada odluče da se njihov glas čuje u javnosti. Isteklo je vrijeme ćutanja žena koje žele i donose promjene. Znam da za mnoge žene u Bosni i Hercegovini vrijeme ćutanja i dalje traje, ali danas, kada su sve oči uperene u nas, iskoristiću priliku i svoj glas da poručim da one nisu same. Na Pravnom fakultetu nas već na prvoj godini nauče šta je nasilje, diskriminacija, ravnopravnost, ali vam postojeći obrazovni sistem ne da alate šta da uradite kada se sve to javlja u prikrivenim oblicima, u šalama, na društvenim mrežama i u javnom prostoru. Niko Vas ne nauči šta da uradite kada održite konferenciju za medije kojom pozivate nadležne institucije da obustave izgradnju objekta jer je investitoru poništena ekološka dozvola, a na društvenim mrežama dobijete uvredljive i seksističke komentare. Niko vam ne kaže šta da uradite kada objava na tuđem fejsbuk profilu postane javna diskusija o vašem fizičkom izgledu. Znali smo da ćutanje na seksualizaciju i objektivizaciju žena nije opcija, jer bi ćutanjem otvorili vrata da i neka druga žena bude meta uvreda, ali ono što nisam znala bilo je da ću lično primiti prijeteće poruke od autora komentara i to samo zato što smo odbili da tolerišemo seksizam i zato što smo ga nazvali njegovim imenom. Iako sam osjećala tjeskobu jer nisam znala da li ću dobiti još neku prijetnju, još veću tjeskobu sam osjećala zbog činjenice da bi neka druga žena mogla odustati od svog aktivizma jer bi borba za životnu sredinu bila i borba sa verbalnim napadima koji prolaze bez posljedica i adekvatne osude. Redukcije vode u Istočnom Novom Sarajevu i Istočnoj Ilidži koje su u septembru 2021. godine trajale skoro 30 dana, po 8 sati dnevno nisu na isti način pogodile muškarce i žene. Istina je da su žene mnogo više bile pogođene nestašicom vode, jer mi i dalje većinom obavljamo kućanske poslove i vodimo brigu o djeci. Međutim, pitanje je da li se glas žena u rješavanju ovog problema mogao čuti s obzirom da u gradskoj Skupštini Istočnog Sarajeva u kome živim, ima 31 odobrnik, od toga 30 muškaraca i samo jedna žena. Upravo ova činjenica pokazuje koliko smo daleko od jednake zastupljenosti mušakaraca i žena u postupcima donošenja odluka i kreiranja politika, jer u gradskoj skupštini grada koji broji oko 60 000 stanovnika sjedi samo jedna žena. Kao organizatorica protesta zbog redukcija vode, bila sam izložena verbalnim napadima i uvredama, a tokom novembarskih poplava u Istočnom Sarajevu svjedočila sam da su žene u vanrednim okolnosti mnogo bespomoćnije i isključenije, te da je potrebno da se aktivno nametnu kako bi bile uključene u proces saniranja posljedica. Danas, nakon svih iskustava, svjesna sam da sam kao žena i ekološka aktivistkinja češće izložena napadima u odnosu na muškarce i da se zbog toga danas osjećam manje sigurno, ali odbijam da me strahovi od napada zaustave. Borbim se ne zato što je lako i jednostavno, već zato što pravednije društvo i zdraviju životnu sredinu dugujem sebi i onima koji nas gledaju i koji dolaze posle nas.

Za promjene je potrebna hrabrost, ali i hrabrima koji se bore za životnu sredinu je potrebna podrška. Zbog toga današnji govor želim posvetiti svim hrabrim ženama koje se bore ili su se borile za očuvanje prirode, s nadom da će im u budućnosti naše društvo pružiti bolju psiho-socijalnu podršku, edukaciju i zaštitu od različitih vidova napada i diskriminacije sa kojima se svakodnevno suočavaju kao ekološke aktivistkinje.”

COPYRIGHT © 2014. ALL RIGHTS RESERVED.