Sredinom oktobra imali smo priliku u Banjaluci ugostiti dr. sc. Suzanu Marjanić sa Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, koja je, zajedno sa Goranom Đurđevićem, uredila zbornik radova “Ekofeminizam: između zelenih i ženskih studija”. O zborniku, začecima ekofeminizma na našim prostorima, ali i u svijetu, kao i najvažnijim autoricama ekofeminističkog pokreta i njihovim djelima, Suzana je govorila u sklopu predavanja prvog dana “Trećeg radnog okupljanja platforme za ekofeminističko djelovanje u Bosni i Hercegovini EKOFEM BiH”.
Njen boravak u Banjaluci iskoristili smo da Suzani postavimo nekoliko kratkih pitanja.
Po čemu se prepoznaju ekofeministice i ekofeministi?
Suzana: Ekofeminizam je u trećoj fazi feminizma, postfeminizmu, pitanje prava jednostavno proširio na sve one tzv. druge, a pored žena, to su priroda i životinje. Ukratko, ekofeminizam (ili ekofeminizmi) govori ne samo o diskriminaciji nad ženama, nego i nad prirodom i životinjama. U okviru tog eko-radikalnog razmišljanja jednostavno ističu da nema slobode za žene dok nema slobode i za prirodu i za životinje s obzirom na to da je sistem opresije isti.
Šta povezuje zelene politike i ženske studije?
Suzana: Kad smo Goran Đurđević i ja razmišljali o naslovu, odnosno podnaslovu zbornika, stavili smo ekofeminizam – jednina premda se ekofeminizam ne očituje u jednini; kao što imamo feminizme, tako imamo i ekofeminizme, od spiritualnog do političkog. Zatim smo Goran i ja razmišljali da podnaslov bude između ženskih i zelenih studija, dakle, između, taj most, poveznica između feminizma i zelenih politika, što je s obzirom na sve nekropolitike danas ključno. Neki ne vole spominjati brojke, ali činjenica je da godišnje nestaje oko 50 tisuća biljnih i životinjskih vrsta, što je stravična brojka.
Zašto je ekofeminizam ostao nekako na marginama i jednog i drugog pokreta?
Suzana: Uvijek je, čini mi se, jako teško opresiju koja se provodi nad vlastitom vrstom prepoznati kao isti obrazac opresije koja se provodi nad drugom vrstom i zapravo gledati da je taj obrazac isti. Pokazala sam vam sliku farme teladi u Oregonu; zašto mi telad zovemo telad, a ne bebe krava? Kad bismo ih zvali bebama, možda ih ne bismo tretirali kao resurse koji se odmah po rođenju odvajaju od majki i kolju. O tome govori Joan Dunayer u svojoj knjizi o specizmu kada kaže da politička moć i opresija leži u jeziku. Dakle, kada bismo za životinju govorili da je umrla, a ne uginula, crknula, parnula, i kada bimo djecu tako učili, mislim da bi se i opresija nad ženama u budućnosti smanjila.
Ko je je tvoje životno geslo?
Suzana: Dok drugi nije slobodan, ne mogu ni ja biti slobodna. Uvijek želim i nastojim pomoći drugima; „politika“ koegzistencije, onih nesvrstanih, to mi se jako sviđa. O tome pišem u uvodniku svoje knjige Cetera animantia.
Koji su po tebi neki ključni principi ekofeminizma?
Suzana: Rekla bih da su to solidarnost, koegzistencija, etika skrbi. Kada bismo zaista brinuli o prirodi i životinjama, kada se ne bismo određivali nacionalno, kada ne bismo živjeli u suvremenom totemizmu, mislim da bi promjena bila moguća. Mi, zapravo, živimo i dalje u totemizmu, s obzirom da su nam totemi, ono što je prepoznao Erih From (Erich Fromm), i zastave, i grbovi, dakle u svim prostorijama u kojima odgajamo djecu nalaze se insignije moći. Kada bismo uklonili te insignije moći, kada bismo rekli da smo Zemljani i da imamo ovu jedinu planetu Zemlju, premda dominantna korporativna politika više ne brine o Zemlji, sve više govore o odlasku na Mars, mislim da bi se svijet mogao promijeniti. I ono što me je razveselilo na vašem radnom okupljanju da u Bosni i Hercegovini postoji ekofeministički pokret, čega nažalost nema u Hrvatskoj. Iskrene čestitke.
Koji ti je omiljeni film?
Uh, teško mi je izdvojiti, ali evo, da ostanemo u ovom kontekstu, izdvojila bih doku-film „Zemljani“ (Earthlings) redatelja Shauna Monsona.
Razgovarala: Dragana DARDIĆ
